Nije loše tim javnim službenicima: završe u zatvoru, plaća ide, godišinji ih čeka, boli ih! Ima tko će platiti. Ne bi tako kod privatnika, sigurno...

Vjerojatno vam je informacija prošla ispod radara, ali u Zadru je prošlog tjedna optužno vijeće Općinskog suda, na prijedlog državnog odvjetnika, produžilo istražni zatvor za još dva mjeseca Mariju Živkoviću, 40-godišnjem zaposleniku zadarske gradske uprave. Protiv Živkovića je prije toga podignuta optužnica za kazneno djelo prijetnje, a u istražnom zatvoru je od 10. srpnja, već punih mjesec dana. Istražni zatvor mu je produljen zbog mogućnosti ponavljanja kaznenog djela, no pravi razlog produljenja treba sagledati kroz činjenicu da je svoje prijetnje ostvario prema „odgovornim osobama u vezi njihovog rada”, odnosno, ostvario je kvalificirani oblik kaznenog djela, pa je za neke drakonska odluka o zadržavanju u pritvoru na još 60 dana, zapravo zakonski logična i opravdana.

A kako je Živković završio u pritvoru i kome je prijetio? Cijeli slučaj je pomalo bizaran. Živković je zaposlenik u gradskom Upravnom odjelu za financije i radi na poslovima javne nabave. U probleme je upao ne dok je obavljao svoj posao na radnom mjestu, nego za vrijeme godišnjeg odmora. Nije pouzdano, ali sudeći prema onome što se javno zna, i kontekstu djela koje mu se stavlja na teret, Živković očito spada među antivaksere, u one naše drage sugrađane koji ne misle da se treba cijepiti, a sve druge koji cijepljenje podržavaju, vole sotonizirati, vrijeđati, čak im i prijetiti. Tako je Živković zbog svojih stavova na koncu završio u istražnom zatvoru. Ali kako...

Najprije je zadarskom dopisniku Večernjeg lista, novinaru Frani Šariću, prišao na ulici i zaprijetio povodom jednog njegovog teksta, a usput ga je vrijeđao i omalovažavao. Živkovića je izgleda iznervirao Šarićev napis u kojem prenosi izjave župana Longina o nužnosti veće procijepljenosti zbog zdravstvene sigurnosti građana i uspješnosti turističke sezone. Nešto sasvim benigno i uobičajeno u svakodnevnom novinarskom poslu. Živkoviću je to iz nekog razloga diglo živac i na ulici je prišao Šariću i bio jako neugodan. Policija je nakon toga Živkoviću izdala mjeru opreza i zabranu približavanja novinaru, ali teže sankcije nije poduzimala. No Živković se zbog toga nije zaustavio. Odmah nakon Šarića, prijetnju je uputio i dr. Alanu Mediću, voditelju epidemiološke službe Zavoda za javno zdravstvo Zadarske županije. Ali ovaj put je to napravio preko svog profila na Facebooku. Navodno je u komentarima ispod neke prenesene Medićeve izjave napisao nešto u stilu kako bi ga trebalo skalpirati. Kad je dr. Medić prijetnju prijavio, policija je Živkovića pokupila i odvela u istražni zatvor gdje će, eto, provesti ljeto.

Kad smo gradsku upravu nazvali kako bi se informirali o radnom statusu Živkovića nakon hapšenja, bili su šokirani i zatečeni. Pročelnik Ivan Mijolović do tada još nije imao službenu potvrdu o razlozima uhićenja svog službenika, ali čim je dobio policijsko očitovanje da je uhićen zbog prijetnje, odnosno da je protiv njega podignuta optužnica, Mijolović je odmah, sukladno Zakonu o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi, pokrenuo postupak za njegovo udaljenje iz službe. I to je ono možda najzanimljivije u čitavoj priči.

Naime, članak 67. spomenutog zakona kaže da se „službenika rješenjem može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje postupak, mogao štetiti interesima službe”, te da se „obavezno udaljuje iz službe službenika protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije”. Nadalje, „smatra se da je udaljen iz službe službenik protiv kojeg je pokrenut istražni postupak i određen pritvor...” a „udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka ili postupka zbog teške povrede službene dužnosti...”

Na ove odluke službenik se može žaliti u roku 15 dana, no za vrijeme dok je udaljen iz službe, sukladno članku 69., „službeniku pripada naknada plaće u iznosu od 60 posto, a ako uzdržava obitelj 80 posto plaće”. Ako bude oslobođen ili povratkom na posao, sve se vraća na staro. Gubitak posla, u ovom je slučaju, (članak 115.) moguć tek ako službenik bude pravomoćno osuđen na kaznu zatvora dulju od šest mjeseci, što se Živkoviću vrlo teško može dogoditi. Realno je očekivati uvjetnu kaznu.

U priči je posebno intrigantan detalj da je Živkoviću, odmah po odlasku u pritvor, sukladno zakonu, prekinut godišnji odmor. Dok je u zatvoru on je suspendiran, ali godišnji odmor mu nije propao. Kad se vrati iz istražnog zatvora, može ga mirno iskoristiti. Sve dane koji su mu ostali. Osim godišnjeg, do pravomoćne sudske odluke, Živković će imati pravo na 80 posto plaće. S obzirom na to da je u istražnom zatvoru, a takvi su predmeti prioritetni, vrlo je realno da Općinski sud prvostupanjsku presudu donijeti u naredna dva mjeseca. No koliko će trebati drugom stupnju za pravomoćnu odluku, teško je predvidjeti, ali sigurno će proći nekoliko mjeseci, možda i godina. Sve to vrijeme Živković neće morati raditi, odnosno neće smjeti raditi, a dobivat će 80 posto plaće i ostat će mu godišnji odmor. Tih 20 posto manje plaće možda nije malo, ali toliko prosječno radni čovjek mjesečno potroši samo zato što svaki dan odlazi na posao. Ovako, 80 posto plaće bez da radi, a presuda vjerojatno neće biti takva da će dobiti otkaz ugovora o radu, i ne izgleda kao neka pretjerana kazna.

Gledam taj slučaj Marija Živkovića i mislim se – blago mu se. Nije to loše, pola godine možda i godinu dana ne mora ići na posao, a plaća će mu biti manja samo za kroasan i kavu koju svako jutro popije. Imat će 24 sata na raspolaganju po svom guštu, može napraviti neku faturetu i iskompenzirati sav odbitak, dapače, može još i zaraditi dok je suspendiran zbog kaznenog djela. Boli ga briga, ima tko će to platiti.

Članovi platforme Možemo nekidan su najavili da će im jedan od prioriteta u Saboru biti lobiranje za izmjenu Zakona o službenicima i namještenicima lokalne i područne samouprave. Nakon što su ušli u gradsku upravu shvatili su da Bandićevu hobotnicu instaliranih kadrova, pročelnika i službenika, nije moguće jednostavno smijeniti ili maknuti, nego ih moraju, zbog zakona, više-manje ostaviti na gotovo istim radnim mjestima. Tako je sva ta Bandićeva ekipa završila u statusima zamjenika i savjetnika, s istim ako ne i boljim plaćama nego ranije, a da ništa ne moraju raditi. Možemo ih upravo zato želi i maknuti jer nemaju povjerenju u ono što su dosad radili.

Dok ovakvu zakonsku zaštitu uživaju službenici i namještenici državne i lokalne administracije, teško da će nam sustav javne uprave biti bolji, efikasniji i manje korumpiran. Toj vojsci javnih službenika i namještenika naprosto je jako teško, gotovo nemoguće, dati otkaz. Toliko ih štite zakoni i sindikati, da stvarno rijetko kad netko od njih izgubi posao zbog onoga što radi, odnosno ne radi.

Slučaj Marija Živkovića zgodan je podsjetnik na razliku u radnim pravima između javnog i privatnog sektora. Da je Živković slučajno radio kod privatnika, možda bi još uvijek sjedio u istražnom zatvoru, ali njegova radna knjižnica sigurno bi se hladila na zavodu za zapošljavanje.