Nasipavanje mora u dijelu D-Marine na Puntamici, koje se izvodi zbog gradnje novih sadržaja te nautičke luke, uz prethodno dobijenu građevinsku dozvolu, dočekano je kod mjesnog stanovništa, pa i dijela javnosti, svakako, samo ne sa simpatijama.
Iako je riječ o nasipu površine 2.350 kvadratnih metara, dakle o površini nešto većeg građevinskog terena te o nasipavanju neupotrebljivog plićaka, reakcija su negativne, što je gotovo uobičajeno kad je riječ o nasipavanju mora, ma u kakvom se stanju nasuto priobalje nalazilo.
Strah od 'otimanja' mora od strane privatnih invesitora (u slučaju D-Marine kritičarima je sasvim nevažno što je riječ o turskom investitoru, mogao je biti i bilo tko drugi, reakcije bi bile iste) u razini je modernih fobija s kojima se, prije koji dan, sprdao Ante Tomić u Jutarnjem listu. U ovom slučaju nije riječ o strahu od 'opasnih' tehnoloških izuma, o čemu piše Tomić, već o, do karikature izvnutom pristupu zaštiti okoliša, pogotovo mora i obale kao javnog, zajedničkog dobra.
Taj strah od 'intervencije u prirodu' poprima, baš na primjerima sa šireg zadarskog područja, razinu notorne hipokrizije: dok na sve strane niču 'divilji' samonikli mulovi i mulići te dok vlasnici apartmana u onom ekskluzivnom prvom redu do mora nekažnjeno godinama prisvajaju dio obale i mora ispred svojih zdanja gradeći sunčališta na nasipima, svako suvislo i zakonitio investiranje i u najmanju površinu pličine na meti je kritika. I zato sad u značajnom dijelu zadarskih obala umjesto kreativnog reda imamo blamirajući pa i opasni nered.
Zadnje veliko nasipavanje mora i uređenja obale dogodilo se prije koju godinu pri gradnje luke Gaženica, još prije nasulo se more za gradnju aneksa Istarske obale, a još prije toga uređena je luka Vitrenjak te izgrađena Tankerkomercova marina. Prije toga teško se sjetiti i jedne rive, ijednog dužnog metra kvalitetno uređene obale još od vremena Franje Josipa i Austrougarske i nešto kasnije, talijanske vladavine Zadrom.
A da su kroz povijest nasipavanje mora i uređenje obale za potrebe stanovništva i gospodarastva, prvenstveno pomorstva, bili na tako lošem glasu i gotovo zabranjeni, Zadar danas ne bi imao ni pristaništa ni luke, ni komad uređene rive, ni lukobrane ni Morske orgulje ni šetnice uz more, pa niti plaže. Ako ovo što danas imamo u Zadru plažama možemo nazvati.
Zadar vapi za uređenjem velikih djelova svoje obale i to iz niza razloga.
I to onog opasnog dijela u probalnom dijelu Dikla, preko Obale kneza Trpimira s dvije fenomenalne gradske zapuštene uvale, Draženica i Maestral, do lukobrana gradske luke, Đige, poteza od Foše do bazena Kolovare, i od Foše do Punte Bajlo, te uvale Bregdetti kao najveće komunalne lučice. Veliki bi to i skupi bili zahvati, ali se već sada nameću kao nužnost. Niz razloga takav planerski i projektantski opus kakvog za sada nema u važećim urbanističkim planovima koji su se, čini se, radi s nedostatkom vizije, a suviškom diskretnih privatnih potreba.
Još je davno zadarski arhitekt Ante Uglešić izradio i danas upotrebljivi projekt uređenja Draženice i Maestrala, ali je njegovu ideju pokrila prašina zaborava. O tome smo pisali prije koji mjecec. I njegov kolega Nikola Bašić izradio je svoj idejni projekt za taj dio, na svoj način artisitčki, s očitom namjerom da što manje intervenira s nasipavanjem mora, a njegov je projekt, djelomično, uklopljen u Prostorni plan grada Zadra. Uzalud.
Trenutna zadarska vlast ni na deklarativnoj, političkoj razini, niti u onoj operativnoj, kroz rad ustanova poput Županijske lučke uprave ili one koja nosi ime koje nema veze s onim što uistinu radi, 'Obale i lučice', ne pokazuje interes, niti u naznakama, da se posveti ovoj temi. I to bez obzira na to što su, primjerice, ceste uz te obale opasne i nezaštićene, što Zadru kronično nedostaje stotine i stotine komunalnih vezova, pa ni zato što nam baš za ovakve potrebe pred nosom leže sredstva Europske unije kojoj pripadamo. Taj nedostatak vizije i političke volje za ozbiljnim uređenjem djelova grada koji je na puno višoj razini nego su trenutne možda potrebne, a možda i suvišne rekonstrukcije i adaptacije postojećih djelova uređene obale i gradskih prometnica događa se paralelno s neviđenom trivijalizacijom zadarske turističke ponude, apartmanizacijom i hostelizacijom bez mjere i bez brige o potrebama domicilnog stanovništva.
Pa su fobije zbog nasipanja mora i priobalja zato djelomično i opravdane: stalno je prisutan osjećaj da se ozbiljna investicija u zadarske obale i nekorisne plićake neće dogoditi dok za to ne bude zainteresiran privatni kapital koji će se rado upustiti u gradnju kakve nove komercijalne marine. Za što će kakav budući investitor, elegantno, za male novce i na dugi rok, dobiti baš te najatraktivnije djelove Zadra.