StoryEditorOCM
Forum30 DANA OD POTRESA

Tuga u Majskim Poljanama: ‘Teško je kad prođeš kroz selo, plačeš. Nije isto kuća i kontejner‘

Piše Višnja Gotal/PSD
28. siječnja 2021. - 21:52

Majske Poljane su utihnule. Mjesec dana od potresa, a kao da su prošla desetljeća. Mladost je prerano sazrela, okopnjeli su žilavi starci, gdje je jučer bio dom, danas je ruševina. Tek sad, točno 31 dan nakon proklete 23 sekunde, na njih se sručila stvarnost. Poklopila ih istina. Nema čovjeka s kojim smo popričali u Majskim Poljanama koji danas nije tužniji, uplašeniji, malodušniji... nego u prvom tjednu ove godine. Od nagužvanog košmara dobrih ljudi nisu imali vremena misliti što ih je snašlo. Od automobila, kombija i kamiona oko nije vidjelo ruševine. Ili ih nije željelo vidjeti. Kako god. Ljudi dobrih namjera i dalje dolaze, ne fali im, kažu, ništa. Osim života koji su imali do 29. prosinca u 19 minuta poslije podneva.

Dario Kožić ima 16 godina i kamp-prikolicu u kojoj živi. Može on živjeti i u kući, jednoj od rijetkih "zelenih" u Majskim Poljanama, ali ovako mu je draže. Najradije bi živio gdje i prije. Imao bi kuću i brata u njoj.

- Brat je kupio sebi kuću i živio je u njoj, a većinu sam vremena i ja živio s njim. On je radio, ja idem u školu, bilo nam je dobro. Zatreslo je. Sve je palo, ja sam ostao stajati ispod jedinog štoka koji je ostao cijeli. On nije imao tu sreću. Nema ga više. Ni kuće - odsutno priča Dario.

Njegov je brat Mario jedna od pet žrtava iz tih nesretnih Majskih Poljana, gdje kuće nisu bile kuće, nego kule od karata. Onakve kakve ne bi "sagradio" ni osmoškolac sa zrnom soli u glavi, a ne inženjer s visokim školama i još višim funkcijama.

Kamp-kućicu Dario je posudio, kaže, od susjeda koji je dobio kontejner pa mu je bila viška.

- Imam tu kompjutor, ujutro sam online na nastavi, poslije pomažem što treba oko životinja, imamo ovce i perad. Onda igram igrice pa dođe noć i odem spavati. Grijem se na električnu grijalicu, nije mi hladno. Ova je prikolica dobro izolirana, zadržava toplinu, čak mi ni grijalica nije do kraja pojačana - kaže nam vani, a prijatelj unutra nastavlja igrati sam.

Tu, u kući iza njegove na kotačima, žive mu majka, očuh, brat i sestra. Uči za elektroinstalatera, škola mu ne fali jer društvo ima na praksi.

Dvorište do, veliko je carstvo za - svinje. Nema tu puno više blata nego u okolnim dvorištima. Svako malo nešto pada, hoda se, nikome se ne da biti "u kući". Ne može kontejner, ma kako opremljen bio, zamijeniti i najjadniji sobičak. Jer je to tvoj sobičak.

Prezahvalna je i Nada Suknaić, gospođa onog Tome što je puno po novinama i televiziji bio. Što zbog svog konja Zekana, što zbog Triljana koji su mu u Trilju napravili kuću, tu je donijeli i sastavili. Najljepša je to kuća u selu danas. Prostrana, čista, svaka od dvije spavaće sobe ima svoju kupaonicu. I velika, francuska vrata s lijepim, dugim zlatnim paravanima. Namještaj je "ganc" novi, bijela tehnika ispod čekića. Ipak...

- Ne znam kako da ovo kažem, a ne budem nezahvalna. Sam Bog zna koliko sam zahvalna dobrim ljudima iz Trilja, koji brinu o nama kao da smo im rođeni. Odužiti im se nikad ne možemo. Ali stojim ovako tu, lijepo mi je, volim, i kao da sam kod kćerke u Irskoj. Sad će oni meni kupit' kartu da idem kući. I neugodno mi je imati kuću dok je drugi nemaju - iskrena je.

Imali su 16 konja, danas je jedan manje, uginuo je od straha. Potres ga ubio. Zekan je na terapiji kod šaptača konjima. Zvijezda je on. Da nije bilo njega, vjeruju, ni kuće ne bi bilo.

Nije Nada baš dobro.

- Sad čovjek dolazi nekim stvarima, što se desilo i što je sve moglo biti. Ja jedina sam u pravoj kući, a drugi nisu. Pogađa me i to. Teško je kad prođeš kroz selo. Preživio si, ali teško ti je za druge. Baš je. Zovem i susjede da dođu s nama i ručaju, da se okupaju. Želim im priuštiti sve što imam i ja, da se sjećaju dobro. Jer drugačiji je život u kontejneru, drugačiji je u kući. Sve su nam ti ljudi dali. Odjeću, obuću, suđe. Uđi i kuhaj - sretna je, ali tužna Nada. Nije ona prvih dana poslije potresa ni vidjela Majske Poljane. Dijabetičar je, šećer se od stresa opasno digao, pozlilo joj i morala je u bolnicu.

- Kad sam se vratila, kažem Tomi, ajd' me provezi kroz selo. Plakala sam. Ljudi pred kontejnerima, sve kuće "leže". Tuga velika je to. Tek me sad hvata kolika - ispraća nas Nada. Garo iz svoje nove, velike kućice, pokušava ukrasti pozornost.

Tu su ona i suprug, sin, konji i Garo.

- Sigurno lošije. Sad čovjeku sve to dođe k svijesti. Na hrpu. Sam inače živim. Dobro sam, živ - kaže čovjek, ’67. godište, a izgleda desetljeće stariji.

Psihijatri kažu da je samcima najteže, ali najmanje ih gledaju. Bez žene i djece, stoke ili staračkih bora, gadno je to reć', ljudima je nevidljiv. Njemu je prvome to normalno. Ali, vidi se, teško mu je.

- Ma znate što je, ne volim ja to pričati. Proživio sam tragediju, onu najgoru. Prije 11 godina mi je umrla kćer, imala je 13 godina, Kristina. U zagrebačkoj bolnici dobila je bakteriju meningokokne sepse i preminula. Supruga i ja nismo se mogli nositi s time, razveli smo se, sin je otišao u inozemstvo i ostao sam sam. Taman sam rješavao ovrhe i kredite, svega je bilo, oporavio se i eto... Počeo sam sređivati i dvorište - pokazuje na građevni materijal, uredno poslagan uza zid dvorišne zgrade. Kuću je dobio od APN-a, prije nekoliko mu je godina i darovana. Radi kod najvećeg lokalnog poduzetnika, koji zapošljava većinu ljudi u ovom kraju, Elmora Barakovića, u Drvnom centru Šerif.

Dobio je Vlado prvo malu kamp-kućicu koja vlaži pa je stigao i kontejner. Ne stambeni, onaj za gradilišta. Prazan. Ali naučio je on na život u kontejneru u Njemačkoj. Pa zna da ga treba urediti, želiš li se u njemu osjećati kao čovjek. Na krevet je stavio snježno bijelu posteljinu s velikim crvenim makovima. Ispred njega samo televizor i komoda s uramljenom slikom neprežaljene Kristine.

- Ne znam što ću. Ovako sam, sumnjam da ću uskoro u kuću. Ma, ni ne treba mi tolika. Mala kućica bi meni samome bila dosta - mašta.

Kažemo mu za montažne kuće koje su ljudi iz nekog razloga odbijali. Rekla nam je Nada kako su k njoj, kad su njih i kuću vidjeli na TV-u, došli donatori i pitali preporuku da i oni nekome sagrade jednu takvu. Dvije obitelji su odbile. Ni tada ni danas, nije joj jasno zašto.

- Eto, nek' ponude meni. Sobica, kupaonica i kuhinja, meni su dosta. Bio bih vječno zahvalan - čeznutljivo će Vlado. Čini se dobar čovjek.

Došao je ručak. Dvojica Zadrana, Denis Lačan Niko Perović, pozdravljaju se s Vladom kao stari prijatelji. Ovaj mjesec vrijedi za nekoliko desetljeća. Donosi tanjur, do vrha ga pune vrućom sarmom. Fino miriši. Zna i Ben, još jedan crni pas Majskih Poljana, kakvih je ljepotana ovdje najviše, da će ručak Vlado podijeliti s njim. Sami su njih dvojica u zlu koje ih je snašlo.

Osmorica iz Civilne zaštite Zadra na Baniji su već četiri tjedna. Svakih tjedan dana izmjenjuju se četvorica. Spavaju u Topuskom.

Kao volonteri voze hranu za Pleter. Ovaj dvojac dnevno podijeli oko 130 porcija. Kršni Dalmatinci tu su već kao doma.

- Dogodilo se, rekli smo, 'ajmo ljudima pomoć, i eto nas, još smo tu i ne vjerujem da ćemo tako skoro prestati dolaziti. Ljudi su zadovoljni, drago im je kad naiđemo ponovno, kad se prepoznamo. Na cesti nam se jave.

Podjela hrane za stanovnike razrušenog sela.

Brojke mjesec dana nakon potresa

- 7771 stambeni objekt potpuno ili privremeno neupotrebljiv

- 21.758 objekata pregledali statičari

- 688 volontera Crvenog križa na terenu

Što je sve podijeljeno stanovništvu

- 967 stambenih kontejnera i mobilnih kućica

- 637 tona hrane

- 386.545 litara vode

- 275.138 toplih obroka

- 7762 puta pružena psihosocijalna pomoć

- 2438 grijalica

- 60 tona odjeće

- 2687 deka

- 115 agregata

- 104.231 kilograma sredstva za higijenu

- 171 madrac i krevet

(Krešimir Žabec)

26. prosinac 2024 23:00