Ta stranka niti je bila, niti jest, niti će ikada biti lijeva: Njezinim biračima kapitalizam ne smeta

Tako je izgledao splitski prvosvibanjski miting, miting koji su - točno na mjestu glasovite šezdesetosmaške umjetničke akcije - organizirale tri stranke onog što se u Hrvatskoj obično zove ljevica: SRP, Nova ljevica i socijaldemokrati. Stigao sam taj utorak na miting i sa zanimanjem promatrao prizor. Premda sam u životu na raznim izborima više puta glasovao za njihove kandidate, do tog utorka baš nikad nisam fizički bio na nekom skupu ili mitingu SDP-a. Stoga sam proučavao osebujnu socijalnu smjesu koju su činili stari partizani, mladi aktivisti, bivši socijalistički tehnokrati, negdašnji sekretari osnovnih organizacija i tajnici SIZ-a, razočarani i ogorčeni radnici krepanih kombinata te uobičajene posvuduše prosvjeda - dakle, mali krug osviještene lokalne buržoazije. Ta smjesa činila se utoliko začudnijom što je bila pomiješana s benettonovski šarolikom vrevom turista, pa je u jednom trenutku netko ironično dobacio da su “japanski i korejski drugovi poslali brojnu delegaciju”.

Ono što je čovjek mogao odmah opaziti tog utorka neobična je količina sreće koju je on pobudio kod malobrojne, šarolike gomile. Svi nazočni izgledali su kao da su se upravo izautali, kao da su tog jutra ispucali dugo akumuliranu političku frustraciju, a taj je osjećaj eksplodirao kad je Ranko Ostojić - stasit i krut poput Charltona Hestona - uzviknuo da im nitko iz ruke neće uzeti crveni cvijet i crvenu zvijezdu. I ostali govornici SDP-a sa žestinom su govorili o prekarijatu, egzodusu radnika u Irsku, o ugovorima na određeno i sudstvu koje štiti kapital, a ja sam - sjedeći na vratima kafea u kojem se kava već davno plaća dvoznamenkastim iznosom - sve to vrijeme mislio: je li to ista ona stranka koja je ne tako davno, kad je bila na vlasti, inicirala promjene Zakona o radu? Ista stranka koja je koncesionirala glavni nacionalni aerodrom? Privatizirala brodogradnju te pokušala koncesionirati autoceste?

Tog sam utorka i ja, kao i svi na Peristilu, bio svjestan u kakvoj zemlji živimo. Svi smo zajedno bili prokleto svjesni da konzervativna rekonkvista nije, niti hoće stati, te da liberalnoj Hrvatskoj slijedi još duga, kvrgava tučnjava protiv katoličkog vehabizma. I ja, a i većina drugih, svjesni smo da su pred Hrvatskom dva nevesela scenarija: prvi, potonuće u poljsko-mađarski model neliberalne autoritarnosti, ili drugi - “bolji” - potonuće u južnoeuropsko-mediteranski model države duga ovisne u monokulturi turizma.

Svi zajedno više smo nego svjesni da sjedimo na bačvi baruta orbanizacije, te da se u toj neveseloj političkoj konstelaciji hrvatski izbor često sastoji u izboru većeg i manjeg zla. To se manje zlo, bar zasad, sastoji od Plenkovićeve inačice “stabilnosti”, a ta stabilnost nerijetko je stabilnost iz Lampedusina romana: treba mijenjati sve, da se ne promijeni ništa. Ta Plenkovićeva stabilnost u Hrvatskoj se nerijetko svodi na stabilnost kojoj je cilj da se kula od karata ne sruši.

Tog utorka došao sam na Peristil prilično svjestan da Hrvatska vraški treba alternativu. Ali - i svjestan da Hrvatska nema blagog pojma kako bi ta alternativa trebala izgledati. Hoće li ona dobiti obličje nekog “hrvatskog Macrona” ili “hrvatskih Ciudadanosa”, nekih proeuropskih sekularnih liberala? Hoće li - kako bi htjeli Zagreb je naš i Nova ljevica - izgledati nalik Podemosu ili Syrizi? Hoće li - kao ‘42. u šumi - imati obličje narodnog fronta, rahle i ideološki svaštarske koalicije protiv klerikalaca i filoustaša? To u ovom trenutku nitko na zna. Ali - postoji nešto što svi podrazumijevano znaju, ili misle da znaju.

Svi podrazumijevaju da bi ta nekakva alternativna alternativa morala u nekom obliku uključivati i SDP, stranku koja od polovice devedesetih čini polovicu hrvatskog političkog ying-yanga. Nije stoga čudo što su inicijatori peristilskog skupa - Markovinina Nova ljevica - silno nastojali uvesti SDP u tu političku akciju, kao što nije čudno da su dan poslije - vjerojatno na Bernardićev užas - svi portali brujali o “pomaku ulijevo”, “novoj koaliciji” te “povratku SDP-a ljevici”. Pri tom nitko nije u stanju reći o kakvom je točno “povratku” riječ, i na što se točno to SDP “vraća”, osim ako taj povratak nije tek povratak na zvijezde i ruže, dakle - ikonografski povratak?

Kad se govori o “povratku SDP-a na ljevicu”, nerijetko se podrazumijeva da taj povratak treba ispraviti aberaciju i vratiti tu stranku njezinoj navodnoj biti. Ta bit postojala je u nekoj nedefiniranoj prošlosti - Titovoj? Račanovoj? - ali nje više nema jer je, glasi mit, SDP kao stranka doživio idejno zastranjenje. Ovisno o stupnju lijevosti onog tko govori, različita je i točka od koje počinje ta navodna aberacija. Za krajnje lijeve, ona počinje ‘90. kad se Račan odrekao radnika i urbanih Srba.

Za druge, ona počinje s Milanovićem, probusiness liberalom s manjkom socijalne empatije i viškom tuđmanističkih sklonosti. Za treće, ona počinje s Bernardićem, svojevrsnim političkim Forrest Gumpom za kojeg ni nakon godina u politici niste kadri reći u što doista vjeruje. Svima je - međutim - zajedničko to što vjeruju da je postojalo neko to davno, zlatno doba kad je SDP bio ljevica. To “zlatno doba” SDP je fingirao tog utorka i na Peristilu, mašući pred sretnom svjetinom crvenim stjegovima.

Znate što je problem? To što tog “bivšeg lijevog” SDP-a - nije nikad bilo. Nije, zato što je SDP nastao kao tržišno-reformska frakcija SKH. Zato što je SDP od dana nula - barem od Ante Markovića - liberalna stranka. Ali, što je i najvažnije, nije zato što je SDP bio i ostao stranka srednje klase, a nikad nije bio stranka siromašnih i deklasiranih.

Od svojih početaka, SDP je u osnovi bio i ostao stranka socijalističke srednje klase. Kad to kažem, ne velim nimalo pejorativno: ni jedna država u povijesti Hrvatske nije izgradila tako brojnu, kompetentnu i ozbiljnu srednju klasu kao socijalistička Jugoslavija. To je srednja klasa koja se urbanizirala kroz industriju, koja je dobila besplatno obrazovanje, nerijetko i stanove. To je srednja klasa koja je se sastojala jednako od knjižničara i kirurga kao i od knjigovođa, mehaničara i električara.

Ta se srednja klasa u prvoj generaciji socijalno integrirala kroz volonterstvo ili društvene organizacije, u drugoj kroz gitarijade, Polet, Studentski list i novi val. Ta srednja klasa sastojala se dijelom i od one prezrene grupacije koju su praksisovci zvali “tehnomenadžeri”, a koja je zapravo sagradila hrvatsku modernu civilizaciju. Ta se srednja klasa među ostalim sastojala od partijaca i nepartijaca koji su znali operirati srce, voditi knjigovodstvo, napisati enciklopedijski članak, projektirati dispanzer ili smućkati azitromicin. Ta je srednja klasa možda izvukla maksimum od komunizma, ali je 1989. dočekala i najspremnija da ga odbaci, zato što je imala profesionalne kompetencije, znala jezike i u nekoj mjeri već živjela u kompetitivnom okružju donekle tržišne privrede.

Ta klasa bila je i ostala klasna baza SDP-a. To je objašnjenje zašto se za SDP više glasa u gradu nego na selu, više u bogatim nego u sirotim regijama, više u domobranskim (poput sjevera) nego u partizanskim (poput Dalmacije). Činjenica da ova klasna baza polako biološki odumire ujedno je i razlog zašto se SDP polako gasi, i zato nisam siguran da su Milanović ili Bernardić - svaki sa svojim felerima - ekskluzivni krivci za to. Ujedno, ova klasna baza objašnjava zašto SDP nije bio, nije ni sada, niti će ikada biti lijeva stranka. Da biste bili ljevičar, prvo morate biti marksist - a marksistička analiza slučaja SDP je neumoljiva: ta stranka, ako će zastupati svoju klasnu bazu, ne može biti doli reformsko-liberalna i kapitalističko-mejnstrimaška.

Znajući to, tog sam utorka na Peristilu imao čudan, miješani osjećaj da prisustvujem političkoj travestiji. Na jednoj strani, bio sam okružen iskrenim ljevičarima koji žude za tim da ljevičarska politika u Hrvatskoj postoji. Na drugu ruku, imao sam osjećaj da sudjelujem u maskenbalu u kojem se muškarci odijevaju u ženske štikle, hine uloge koje im odavno nisu namijenjene i u kojima se ne osjećaju ugodno.

Jer, klasna je logika neumoljiva, i ta će klasna logika kad-tad proraditi. Kad se maknu stjegovi i folklor, SDP će (opet) biti stranka urbane tehnokracije, a to znači stranka čijim glasačima nije problem kapitalizam: njima su problem klerikalci i barba Luka. A kad se to dogodi, ljubav između SDP-a i lijevih pretvorit će se u istu onu “ljubav” kakvu su uzajamno pokazivali kad se kuhao golf na Srđu ili koncesionirali autoputovi. Dok god ljevica i SDP budu zajedno mahali crvenim zastavama, stvarne će žrtve kapitalizma bježati i od jednih i od drugih. Bježat će pod Pernarove skute i glasati za zbilja toksični politički projekt koji se zove Živi zid.