Svijet je lopta šarena. U tu bi rečenicu stala cijela priča o megapopularnoj Ultri. Nabildani mladići i silikonirane djevojke, tetovaže, piercing i lude frizure, razgolićena i koječime premazana tjelesa, klate se u ritmu muzike za ples. Decibele iz golemih zvučnika nosi vjetar pa na trenutke stvara jeku. Repetiranje ionako brzoj glazbi, nabija još bjesomučniji takt.
Bura je taman ohladila Split da nije za afanat, a nebo se smilovalo organizatoru i odagnalo kišu. Bas udara snažno pa se čini da tlo podrhtava. Afrika to je moj đir, pjevao je Dino. Što bi dao naš D.D. da je ovo večeras mogao doživjeti?
Vesele se crni, crveni, bijeli, mulati i mestici..., united colors of people. I sve se to da vidjeti u Splitu ovih dana, jer Ultra traje duže od službenog programa, na nju se ranije dolazi i s nje kasnije odlazi, a kad "cirkus" odradi svoje pod Marjanom, seli preko mora, na otoke, u novu oazu nevinosti, jer to je ono što ova mladost - ludost traži. Raj na zemlji.
Raspjevani Španjolci
Teče, i teče tako bujica ljudi starim mediteranskim gradom, a ne igra se derbi i ne skandira DJ Livaji. Ima ih, kažu, više od sto tisuća, a Split im u Europi dođe nešto kao u Americi vječnim suncem okupani Miami, vruće mjesto za ludi provod dan–noć i non–stop.
U pitanju je, jasno, festival svih festivala. Splićani su za njim pandemijskih godina žalili u koro(t)ni ne samo zbog priljeva deviza, kao puška zapetih rentijera, taksista i trgovaca koji ovih dana pune džepove, već zbog šušura koji je postao nešto poput srpanjske razglednice grada na koju smo se navukli. Ne obožavaju lude ritmove i vatromet boja samo stranci. Nima Splita do Splita, ni Splita bez Ultre. Da, da; tako ispada, ma koliko jednima smetala buka, a drugima divljanje po gradu do kasno u noć, jer tim se problemima moraju pozabaviti lokalne vlasti, a ne mladost koja nam je ovdje stigla sa svih kontinenata, ne da bi radila probleme već uživala u dobrim vibracijama koje su u petak šerali na sve strane.
Zato je iz godine u godine u i oko Ultre i sve više domaćih. Htjeli to priznati ili ne, najvažnija dalmatinska pozornica više nije na Prokurativama, već između tribina jednog radničkog nogometnog kluba. Zato se sinoć povremeno čulo i navijanje, melodično baš kao na Torcidinom sjeveru, a u tome su, osvjedočio sam se više puta prvog dana ovog međunarodnog hepeninga - najžešći bili Španjolci. Svako malo bi zaorili onu čuvenu Viva España koju bi onda prihvatili svi odreda, jer ova mladost ničim nije opterećena, što je najljepše i najbitnije od svega. Ova mladost je slobodna.
Online univerzum
No, ipak smo mi Hrvati ovdje glavni, pa je crveno - bijelih kapa i majica na sve strane. Lijepo se ističu te naše kockice i mila trobojnica, ali i par koji mi se smiješi je internacionalni.
– Ja sam iz Hrvatske, ali dečko je Velšanin. Dovela sam ga tu da uživa i uči hrvatski – cvate Ivana Horvatić od sreće. I Kegan William dijeli isti feeling jer oboje obožavaju elektronsku glazbu.
– Prvi put smo na Ultri. Bili smo na manjim festivalima u Engleskoj ali stvarno apsolutno ništa nije ni blizu Ultri – Ivana tek je što dovršila, a jedan se Englez pojavio pred Joškovim aparatom pa zagrlio naše sugovornike. Upravo nevjerojatno; ovim mladim ljudima novinari nisu crvi?! Ha, ha... Pa, oni nas obožavaju. Mole nas da ih snimamo i intervjuriamo. I don't belive it?!
– Ja jako volim Split i vaše djevojke. Prave su mediteranke – htio je poručiti Lui, pa što da mu ne ispunim želju.
Svjetla koja nas obasjavaju lome se preko škverskih dizalica. Kao da se sudaraju stari i novi svijet. Onaj industrijski koji je na zalasku i ovaj digitalni kojim dirigiraju – partijaneri. Gitara je out, ritam sekcija – in. Žila kucavica mi slijedi ludi beat: tam, tam, tam, tam... U online univerzumu nitko ne spava. Zaboravih na trenutak da sam zagazio u šesto desetljeće, noge se same trzaju. Ova su me djeca katapultirala u mladost.
Ona je zanosna Azijatkinja ogrnuta u škotsku zastavu. Lisa je prvi put u Splitu i kaže da uživa
u ovom našem ljetnom karnevalu, baš kao i seksepilne Mongolke koje se izvijaju ne bi li osvojile naslovnicu. Bar smo im tako obećali, a da će, s obzirom na viđeno, ući u uži izbor – to svakako.
Split se, prijo, pretvorio u Rio. Kostimografija je ocvalom novinaru u Parku mladeži upravo nevjerojatna: par Engleza uvuklo se u kurtone (!), dvije sićušne Japanke metnule su u kosu pera i premazale lice bojama pa glume indijanske skvo, a jedan tinejdžer preko cijelih je prsiju istetovirao križ. Na licu mu, s obje strane brade, zvjezdice nalik onima na američkoj zastavi. Opaljen sto posto. Ispred njega po Iphoneu udara rimski legionar u isusovkama.
Dva Arapa furaju Adamov kostim jer im stidna mjesta prekriva nešto nalik smokvinom listu, a trojica Rumunja omiljene izvođače elektronske glazbe slušaju odjeveni kao beduini. Šveđanke nose podvezice ispod kojih su tetovirani pištolji. Yes, of course: baš svi su otkvačeni, i svi su – cool.
Skupi smo
Nikome ne smetaju drugi ni drugačiji, jer ovdje bilo kakva uniformiranost i jednoličnost ne prolazi, pa autor koji je zagazio u šesto desetljeće vuče paralelu s legendarnim Woodstockom. Istina, ovodobni hipiji nemaju dugu kosu, dapače, muškarci i žene briju se gdje god mogu, ali poruke su iste: "Peace and love! Everbody against racism". Svatko svoju zastavu vije, a nitko nikome neprijatelj nije. Tu su Meksikanci, Slovaci, Šveđani, Poljaci, Poljaci, Izraelci i Libanonci..., unuci djece cvijeća ne poznaju mržnju. Svi su za bratstvo i jedinstvo. Na ultratolerantoj Ultri, uživaju Alesio i Francesco. Dolaze iz okolice Venecije. A Ultre im paše zbog Armina van Buurena i Davida Guete. I Splita, naravno.
Ispada da nije u pitanju samo Ultra, već mjesto događanja. Dok eterom odzvanja refren: "energie, energie", Portugalac Bruno mi u uho viče da je u Splitu očito neka luda energija zbog koje se ovakvo nešto, bez obzira na ekipu disk jockeya, ne može nigdje drugdje reprizirati. Isto mišljenje dijeli i Danac Jebsen koji je oduševljen temperamentom Splićanki koje su po njemu jedne od najljepših žena na svijetu. Sam je to čovjek rekao. Ništa mu nisam gurao usta.
Ambijent, ljeto, more i vedri, nasmijani narod, toliko ih je osvojio, da im čak ni cijene previše ne smetaju iako nam je ama baš svatko od njih rekao da smo skupi, ali da i im je jasno da mora biti tako jer je Ultra. Znači, iznajmljivači i ugostitelji, prijevoznici, znam da je inflacija, ali laškajte malo. Izbit ćemo klincima i zadnji euro, a stvarno su dragi.
Okružila nas je grupa mladih Slovakinja i Slovaka. Djeluju kao neka srednjoškolska ekskurzija. Na pitanje što bi po njima bila glavna poruka ovakvog skupa, a da isključivo nije u pitanju glazba i "vrćenje ploča", spremno su poručili: " Stop the war in Ukraine, enjoy in life and make love".
Znači, mirotvorci, što sam vam rekao. Čak su im i navade hipijevske. Poput generacije iz ludih šezdesetih većini je za poskakivanje dovoljan samo ludi ritam s neke od bina Splitovog stadiona, dok su pojedinci, kao onomad djeca cvijeća, čvaknuli ili popili štogod blesavog, da bi bili izvan škvare. Jesu li pretjerali izvijestit će nas dežurni liječnici KBC-a "Split", no djelatnici s crvenim križem na rukavu koji su mladima pomagali na stadionu, većih problema nisu imali.
Na koja se imena odazivaju ovodobne svjetske zvijezde? Daleke 1969. godine hipijima su idoli bili Jimi Hendrix, Carlos Santana, Creedence i najveća "bijela" pjevačica bluesa Janis Joplin. Milenijcima su to danas: Armin van Buuren, Marshmello, Afrojack, Vini Vici, Snake, Alesso, Hardwell, Martin Garrix, Tiësto, Above & Beyond, Steve Aok... Jasno i glasno; u maloj Hrvatskoj i majušnom Splitu je, voljeli vi elektronsku glazbu ili ne – svjetska prva liga.
Sodoma i Gomora
Kako se u tom vrckastom svijetu osjeća jedan mladi svećenik koji je tu došao s misijom? Po zadatku.
– Zanimljivo. Zapravo, vidjet ćemo, tek sam došao, prerano je za konačnu ocjenu – veli don Vlado Smoljo iz Solina. Zajedno s Anamarijom Križanović tu je da bude od pomoći komu i što zatreba. Gladne treba najesti, a žedne napojiti.
– I ne samo to. Otvoreni smo za razgovor sa svima koji za to osjete potrebu. Tu smo da im pomognemo – don Vlado će.
– I molitvom ako treba – dodat će Anamarija. Ni svećenik ni potpisani novinar, nisu fanovi elektronske glazbe. Što o njoj misli Anamarija koja pripada generaciji koja je ispunila Splitov stadion?
– Jedva čekam sutra da mi Duh Sveti otjera ovaj bubanj iz glave – nasmijala nas je.
Bura puše, granice ukusa se ruše, pa pitam vremenšnijeg redara što mu se čini od ove mladosti?
– Sodoma i Gomora – kratko će, ali ne bi s imenom u novine, Kolega mu, koji se predstavio kao Kardum, ima više partija u nogama.
– Odradija san ja već puno Ultri. Dobro su ovo dica. Navika san i na njih i na ovu muziku. Nema ti ovdi incidenata. Sve skupa dvi - tri bezazlene intervencije – potvrdio nam je da je kudikamo lakše ovdje održavati red nego, recimo, na utakmicama. I kako im onda po stoti put ne poručiti: "Welcome in Croatia. Ultra is the best. Samo naprid, naši smo".