Bila je to zgoda po prilici kao kad hadezeovac treba zaposliti glupog nećaka ili nesposobno kumče, a čemu prethodi ovakav nekakav neprijatni razgovor s višim stranačkim funkcionarom:
“Je li pametan?”
“Onako... Neću te lagat, nije baš.”
“Ali je vrijedan?”
“A ne, ne. Mladić je izrazito lijen. Na poslu ga ne očekujte prije jedan popodne. I, ako smijem dodati, rijetko je pokvaren, podao, neiskren, laže čim zine.”
“Pa vjerojatno je onda zgodan? Nasmijan? Šarmantan? Poletan?”
“Bože sačuvaj! Upadljivo je ružan. I vazda šutljiv i smrknut. Gleda čovjeka kao da bi mu opsovao sve do devetog koljena. Što, uzgredno kazano, često i čini. Bez ikakvog razloga ti uvrijedi majku. Osim toga, nasrće na žene. Hvata za sise kao mutav. U jednu riječ, izuzetno je loše odgojen. A i smrdi na češnjak i trule zube.”
“O, sveca mu njegovog, ima li u njemu išta dobro?”
“Potpisat će šta god mu staviš na stol.”
“Pa to!”, uzvikne sada viši stranački funkcionar. “Što nisi odmah tako rekao?!”
Ovakav se nekakav neprijatni razgovor vodio jedne noći s početka četrdeset prve u sitnu uru između Berlina i Rima. S jedne strane brzoglasa njemački Führer Adolf Hitler, a s druge talijanski duce Benito Mussolini nezadovoljno su primjećivali kako im nedostaje pravih ljudi, kako su zabrinjavajuće kadrovski manjkavi u onoj... onoj... onoj... pomozi mi... “Hrvatskoj”, predložio je Mussolini. “Tako je!”, složio se Führer.
Nekoga je valjalo staviti da vodi tu malu musavu slavensku zemlju, a nitko pametan nije želio taj posao. Živi užas! Kao da traže izvanrednog povjerenika za Agrokor. Vlatko Maček mjesecima se skrivao od Hitlerovih i Mussolinijevih teklića, izmotavao kako je on već star, tvrdio kako je ženi obećao da više neće u politiku, glumio kako... khh!... khh!... khh!...evo, đavo je odnio, danima vuče nekakvu prehladu, pa Mussoliniju nije preostalo drugo nego predložiti jednog svog hrvatskog znanca, neko je vrijeme već živio u Italiji, i nije, istina, bio ni bistar, ni radišan, ni pošten, ni odan, ali je imao jednu neprocjenjivu osobinu.
Tako su uzeli retardiranog Antu Pavelića. Jer im je on, siroče, bio poslušan. U Telegramu su prije nekoliko dana podsjetili kako je prošlo sedamdeset sedam godina otkad je takozvana Nezavisna Država Hrvatska fašističkoj Italiji Rimskim ugovorima radosno prepustila Zadar, Split, Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet, čitavu Boku, dijelove Gorskog kotara i Primorja. Ogroman teritorij u kojemu je tada živjelo četiristo tisuća Hrvata samoproglašeni je Poglavnik dao smijući se kao lud na brašno i bio je to, nesumnjivo, najvažniji trenutak njegove, nazovimo to tako, vladavine. Samo zbog toga su ga i zaposlili, kako se danas zapošljavaju nesposobni hadezeovski nećaci i kumčad, da potpiše sve što mu stave na stol.
Rimske ugovore tradicionalno se drži sramotnim izdajničkim dokumentom, nacionalnom katastrofom usporedivom možda samo s epizodom kad su Vlado Kalember i Izolda Barudžija s pjesmom “Ciao amore” za Euroviziji u Luksemburgu osamdeset četvrte osvojili osamnaesto, predzadnje mjesto. No, dopustite, to mi se čini pretjerano reći. Nije to ipak bio takav poraz. Mislim na Rimske ugovore, ne na “Ciao amore”. Antu Pavelića se, u ovoj osobitoj prilici, nepravedno osuđuje.
Gledajte to ovako. NDH je bila groteskno neuspješna. U dvadesetom stoljeću takve su se države sporadično još osnivale samo u dijelovima Centralne Afrike gdje još nije bilo iskorijenjeno ljudožderstvo, ali na europskom tlu nije bilo dvije takve. Ništa tu nije valjalo: ni poljoprivreda, ni industrija, ni željeznice, ni ceste, ni škole, ni kazališta, ni muzeji, ni redarstvo, ni carina. Nema jednog jedinog ekonomskog, političkog, vojnog, kulturnog ili bilo kojeg drugog postignuća u četiri godine ustaške vlasti, a da za njim vrijedi žaliti. Premda se država na zemljovidu protezala sve do Drine i Sandžaka, njezin je autoritet bio daleko manji. Zapravo, već i izlet do današnjih Dugava Poglavniku je mogla biti smrtonosna avantura te se on razborito držao Ilice.
Već do Cvjetnog trga ne bi se osmjelio uputiti bez svoga odanog, neustrašivog, superiorno uvježbanog, vrhunski naoružanog, besprijekorno katoličkog i heteroseksualnog tjelesnog zdruga. Stanovništvo je, osim toga, bilo gladno, hrane je bilo malo i prodavala se na crnom tržištu, za zlato, jer je kuna propadala brže nego su je stigli štampati. A najgore od ičega vladala je užasna tiranija koja je istrebljivala političke neprijatelje i trudila se ubiti koliko god može Srba, Židova i Cigana. Pa čak ni to ustaški šupci nisu znali ozbiljno i organizirano učiniti, kako su to u Auschwitzu i Treblinki činili njihovi pokrovitelji, poslovično pedantni Nijemci, već su njihovi logori smrti bili krvavi fušeraj, kaotično divljanje poremećenih sadista, “Disneyland za psihopate”, kako je škotski pisac Phillip Kerr na jednom mjestu genijalno opisao Jasenovac.
S druge strane, bila je fašistička Italija, koja nije ubijala Židove, a ni Srbi ni Cigani nisu joj bili specijalno mrski. Nije ni to, istina, bilo lijepo mjesto. Režim je strijeljao i vješao neprijateljske zarobljenike, batinao i nalijevao ricinusom uhapšene komuniste, ali jedno mu valja priznati. Nije tu bilo ničega nalik Jasenovcu. Ima li pakla, Benito Mussolini nije završio na samom njegovom dnu zbog jedne stvari: dok je imao nekakvu vlast, stvarnu vlast, taj luđak nije provodio genocid. Brojni naši Schwartzi, Goldsteini, Bornsteini, Izraeli i drugi početnih su se ratnih godina spasili od ustaškog mahnitanja bijegom na Kvarner, u Zadar, Split ili Korčulu i ostali su tamo, razmjerno sigurni, žive glave, sve do kapitulacije Italije u rujnu četrdeset treće.
Pogledate li Rimske ugovore u svjetlu ovih činjenica, to nije bio sramotan i izdajnički postupak Ante Pavelića. Upravo suprotno, dragi prijatelji i zemljaci, Rimski su nas ugovori dijelom spasili sramote. Potpisivanje toga dokumenta bilo je, bez konkurencije, nešto najbolje, najčovječnije i najdomoljubnije što je Ante Pavelić napravio u svome bijednom i ponižavajućem životu. Ne treba zaista žaliti da je on dao Dalmaciju Talijanima. Nije to tragedija. Tragedija je zaista zašto im, u pičku materinu, nije dao cijelu Hrvatsku?