Sanader ‘dostavljač erotike: Taj Dalmatinac iz Austrije donosio je slike žena u vrećici i povećao tiražu. Poduzetnik koji je uspio? Nije tako izgledao

Kao što je rekao na prvom suđenju u aferi Fimi-Media 2013. godine, tako je i ovog tjedna bivši premijer Ivo Sanader ponovio kako dio pokrića za njegovo navodno bogatstvo prije ulaska u politiku leži u izdašnim honorarima koje je zaradio kao posrednik u prodaji erotskih fotografija.

Tako spominje 600.000 eura koje je, kaže, zaradio surađujući s Meyerpressom čije je uglavnom erotske fotografije pin-up djevojaka prodavao Vjesnikovoj press agenciji i na tržištu Jugoslavije, Mađarske, Čehoslovačke, Bugarske... Posljedica je to želje bogatog austrijskog židova Hansa Meyera da ispita tržište komunističkih zemalja i tamo počne prodavati svoje proizvode.

Presudne olimpijske igre

Sanader je Meyera upoznao na jednom balu početkom osamdesetih i ubrzo su dogovorili suradnju. Meyer je tada bio jedan od vodećih poslovnih ljudi u proizvodnji i distribuciji fotografskog materijala za novinska izdanja, a posebno magazine u bojama koji su tada bili hit na tržištu. Preko tvrtke u Salzburgu sklapao je ugovore s autorima među kojima je bilo i uglednih novinara, fotoreportera, znanstvenika, književnika koji su njemu prodavali naručeni sadržaj, a on ih preko svojih agenata nudio na tržištu novinsko-nakladničkih tvrtki.

Sanader je prije susreta s Meyerom već bio etablirani novinar, radio je brojne intervjue s poznatim sportašima i izvještavao s 12. Zimskih olimpijskih igara koje su se održale 1976. godine u Innsbrucku. Slao je i nudio svoje tekstove svim zainteresiranim redakcijama, uglavnom Sportskim novostima pa i splitskoj Slobodnoj Dalmaciji sve dok ga nisu počeli odbijati pod obrazloženjem da skijanje nije nešto za čime bi ludovali čitatelji u Dalmaciji. No, Sanader je Olimpijske igre iskoristio za upoznavanje sportskih novinara i utjecajnih poslovnih ljudi.

Među njima i Meyera čiji je pohod na socijalističke zemlje s golišavim fotografijama njegov agent Ivo Sanader započeo u Zagrebu. Vjesnikova press agencija (VPA) i NIŠPRO Vjesnik početkom osamdesetih bili su vodeća nakladničko-novinska kuća s visokotiražnim i inovativnim izdanjima koja nisu zaostajala za sličnima u svijetu.

Početne Mayerove sumnje

Da bi bili aktualni na europskom tržištu, kupovali su različite novinske sadržaje, a ono što nisu iskoristili za svoja izdanja distribuirali su po Jugoslaviji. Sanader je znao koji im materijali treba i s njima je došao u VPA.

- Radio sam 80-ih godina u VPA, koji se bavio komercijalnim materijalima. Surađivali smo s agencijama iz Britanije i Švedske, a onda se pojavio Sanader i nudio materijale austrijske press agencije Meyer Press. Bila je to soft erotika, fotografije pin-up djevojaka. Budući da se mene tada ništa nije pitalo, ja sam tog finog, pristojnog i uglađenog mladog gospodina odveo zamjeniku glavnog urednika Starta Mariju Bošnjaku i glavnom uredniku Seadu Saračeviću, koji je do 1980. bio glavni urednik Starta, pa su oni nastavili lijepo surađivati - prisjetio se Tahir Mujičić, redatelj i dramski pisac, početaka suradnje u knjizi Ivice Radoša “Uspon i pad Sanadera”.

U brojnim tekstovima koji su analizirali prvo suđenje za Fimi-Mediju Sanaderovo svjedočenje o stjecanju bogatstva u Austriji ostalo je pod velom sumnje oko iznosa koji je mogao zaraditi preprodajom fotografija. Zato smo razgovarali s nekoliko ljudi koji su surađivali s VP-a i radili u nekim od brojnih Vjesnikovih izdanja. Dio njih ne vjeruje da je Sanader mogao doći do 600 tisuća eura zarade od tog posla. Drugi su pak manje sumnjičavi.

Najviše kontakta sa Sanaderom imali su tadašnji glavni urednici Starta, ali i Milivoj Pašiček, tadašnji glavni urednik Erotike koja je u svojim zlatnim danima imala prosječnu nakladu od 300.000 primjeraka. Tako je 1988. prosječna naklada bila 300.204 komada, a četiri godine ranije tek 74.905. Rekord su zabilježili 1987. sa 399.698 prodanih primjeraka plus 100.000 u Madžarskoj. Dakako, za takav tiražni uspon zaslužne su u fotografije koje im je prodavao Sanader. O tome je Pašiček i svjedočio na prvom suđenju. Ovih dana prisjetio se još nekoliko detalja o suradnji i susretima s Meyerom.

- Kao direktor i glavni i odgovorni urednik Vjesnikove press agencije, Ivu Sanadera upoznao sam negdje 1983. godine kao predstavnika Mayerpressa iz Salzburga i još nekoliko tvrtki koje su se bavile proizvodnjom i prodajom raznih žurnalističkih materijala. Surađivali smo negdje do 1990. Uvoz materijala te prirode tada je u kuću Vjesnik išao preko Vjesnikove press agencije (VPA). Sanader je za Mayerpress, tvrtku koja se vrlo uspješno bavila prodajom te preuzimanju autorskih prava od izdavača, autora fotografija i drugih publikacija, bio predstavnik za Jugoslaviju i još neke zemlje u okruženju kao što su Mađarska, Bugarska, Rumunjska…

Kada smo došli prvi put na razgovor s gospodinom Mayerom, tema su najprije bila erotska izdanja, a on nije vjerovao da mi u jednoj socijalističkoj zemlji možemo krenuti s Erotikom i potom još s nekim satelitskim izdanjima. Tada je rekao – OK, ako je tome tako, probajte, a novac od prava ide na početku 100 posto Sanaderu. Kada se posao uhodao i Mayer uvjerio da će od toga biti dobra, koliko znam, dogovorili su se da dijele 50:50, kaže Pašiček.

Dodaje kako se posao sve više razvijao, jer VPA je od agencije Mayerpress preko Sanadera nabavljala i druge žurnalističke materijale – tekstove zapaženih autora poput Gerti Senger, kolumnistice Playboya, naslovnice za razna izdanja – od krimi romana, ljubavnih romana, erotskih romana i drugih izdanja VPA, razne materijale tipa savjeta, testova, priča, serijala, kvizova…

- Koliko se sjećam, o čemu sam svjedočio i na sudu, ugovori su bili teški između 12 i 17 tisuća maraka, bilo ih je više kako je rasla naša ekspanzija, jer smo na matičnu Erotiku “nalijepili” izdanja poput Erotika M, erotski roman, Sex club, Erotika specijal, erotski strip, kalendari… Sve se zahuktalo još više kada smo probili tržište i na međunarodnom planu i tada prodali licencu Erotike, kao prvi magazin s ovih prostora, susjednoj Mađarskoj. Uz to i tiskali smo je u tiskari Vjesnika na mađarskom jeziku. Naklada je bila 100.000 primjeraka, bez remitende, jer smo im na nakladu odobravali 1000 komada na ime eventualno uništenih primjeraka. Cijena je bila dolar za komad, pa je u Vjesnik dolazilo 100.000 dolara po broju, kaže Pašiček.

Veliki posao s knjigom

Kaže kako je VPA sa Sanaderom imao i suradnju mimo erotskih izdanja, jer su neki materijali završavali u listovima Draga i TOP. Osim toga, preko Mayerpressa i još nekih tvrtki koje je zastupao Sanader nabavljali su i romane raznih žanrova za produkciju, kao i knjige.

- Poseban smo tiražni posao napravili s knjigom Alexa Gardinga “Svjetski seksualni rekordi” koja je otišla u 10.000 primjeraka. S gospodinom Mayerom bio je, koliko sam to uspio zapaziti, u prijateljskim odnosima. O tome koliko je Sanader mogao zaraditi teško je suditi, ali mogu reći kako se ponašao kao izuzetno dobar poslovni čovjek, uvijek uglađen - kaže Pašiček.

Na naš upit je li vidio fotografiju koju je nedavno objavio novinar i književnik Pero Kvesić na kojoj se Sanader u skromnoj opravi vozi tramvajem na poslovni sastanak u Vjesnik, Pašiček kaže kako je “pitanje kada ga je to Pero uslikao”.

- Možda je to bilo ranije, u vrijeme njegove suradnje sa Sportskim novostima. Ponavljam, nikad nisam poslovno vidio Sanadera, a da nije bio uglađen, u odijelu, po najnovijoj modi, a viđali smo se ponekad i na mjesečnoj bazi s obzirom na veliku produkciju VPA - zaključuje Pašiček.

Međutim, Pero Kvesić kaže da ga je on uslikao u tramvaju u jeku njegove suradnje s VPA. Volio je fotografirati ljude oko sebe pa se tako tog dana u njegovom objektivu zatekao i brkati kolega s posla.

- Ne sjećam se točno, ali sigurno je to bilo negdje poslije Univerzijade kada je VPA bio smješten u Sigetu. Vozili smo se poslije posla prema gradu i na fotografiji se vidi da nije imao nikakvo skupocjeno odijelo, pa nosio je fotografije u nekakvoj plastičnoj vrećici. Nismo bili u nekakvim prijateljskim odnosima nego kao poznanici s posla znali smo ponekad otići na kavu s kolegama kada bi dolazio iz Austrije. Po dojmu koji sam o njemu stekao više sam ga tretirao kao dostavljača materijala, a ne kao uspješnog poslovnog čovjeka kako se sada predstavlja na suđenju kada govori o tim vremenima - kaže Kvesić.

Koliko je Sanader mogao zaraditi na sadržajima koje je prodavao u Hrvatskoj, ne može pretpostaviti ni Marjan Jurleka, tadašnji novinar i urednik u Startu.

- Ne mislim da je uopće relevantno za suđenje to pitanje koliko je on zaradio dok je živio u Austriji. Ali kada me već pitate, koliko znam, on je dolazio kod nas u redakciju Starta i nije bio jedini dobavljač sadržaja koje smo koristili. Osobno ga nisam upoznao, s njim su kontaktirali urednici, a mi smo po redakcijama probirali setove fotografija koje su nam trebale za Start. Kako smo izlazili dvotjedno, ne vjerujem da je ta stavka bila osobito velika. Uostalom u Vjesniku je tada radio OUR IRI s kojim je imao ugovor o suradnji. Da još postoji, tamo bi se moglo pouzdano naći podatak o njegovim isplatama - kaže Jurleka.

Inače, u NIŠPRO Vjesniku radilo je 1990. oko 6000 ljudi, a u OUR-u IRI u sklopu koje je bio i VPA zaposleno ih je bilo 273. Jedan od njih je legendarni fotoreporter Marko Čolić, poznat po brojnim naslovnicama Studija i sjajnim portretima.

- Kako se ne bih sjećao. U našu agenciju bi dva do tri puta tjedno iz Austrije dolazile velike kuverte pune slajdova i fotografija među kojima je bilo i puno gologuzih ljepotica. Vjerujem da možete razumjeti da su brojni mladići i muškarci jedva čekali da se te kuverte otvore i da iskoristimo taj privilegij i pogledamo odlične fotografije lijepih žena - kaže Čolić.

Slike na deponiju

Dodaje kako su svi znali da te slike donosi neki Dalmatinac iz Austrije, rijetki su s njim imali kontakt, a kako kaže, “još su bili rjeđi oni koji su odmjeravali muškarce kako su odjeveni”.

Ni Romeo Ibrišević nije jedan od njih, ali je Sanadera nekoliko puta vidio dok je kao mladi fotoreporter donosio fotke u agenciju. Slučaj je htio da se s tim dijapozitivima susretne dvadesetak godina kasnije, 2014. na divljem deponiju smeća na Trešnjevci gdje su ležale odbačene kutije pune slika i dijapozitiva.

- Isprva me mučilo pitanje što da radim s ovih oko 900 ljepotica koje sam pronašao. Pomislio sam da je ovo možda neka skrivena kamera. Ali nigdje nisam vidio kameru. Zatim mi je pošlo kroz glavu da bi ovaj materijal mogao biti i sudski dokaz da se Sanader bavio ovim poslom, ali ta je rasprava prošla. Ako je to njegovo vlasništvo, kako se našlo na divljem deponiju, iz kojeg i čijeg stana je to očišćeno, mučile su ga nedoumice nakon što je otkrio čije su fotografije.

Odlučio je cijelu priču objaviti u Jutarnjem listu, a dijapozitive je sačuvao jer kaže, danas više nema takvih, a i kvaliteta slika je za ono vrijeme bila vrhunska. Ni on se ne želi upletati u procjene koliko bi slike mogle vrijediti ni onda ni sada, ali, dodaje, i da “svaka roba vrijedi onoliko koliko je netko plati”.

Je li se “Sanader u Split iz Austrije vratio s gaćama na štapu”, kako donosi Slobodna Dalmacija, ili je bio bogat i uglađen gospodin i prije ulaska u politiku pitanje je koje će ponovno ostati neodgovoreno. Sve je manje svjedoka i publike koju to zanima, sudi mu se zbog lopovluka koje nemaju veze s golotinjom i traje toliko da jedino što se čovjeku može na te sadržaje sada dići je - tlak.