Sjedim nekidan u jednom splitskom kafiću, pijem pivo i nehotice prisluškujem razgovor dvojice vremešnih gostiju za susjednim stolom. "Ja mislin da je on upâ u loše društvo", kaže jedan. "Bogati, pa neko bi mu to triba reć", odvrati drugi.
Pomislio sam da pričaju o nekom tinejdžeru kojeg obojica poznaju, a koji je očito pao školsku godinu ili upao u nekakav mladenački kriminal. Kad ono – ispostavilo se da oni misle na predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.
Povod za te kritičke ocjene kafićkih veterana bio je Milanovićev gost koji mu je tog dana helikopterom banuo na Hvar, gdje se naš predsjednik odmara od napornih ručkova u zagrebačkom restoranu Tač i drugih državničkih obaveza koje su ga iscrpile u zadnjih godinu dana. Taj hvarski gost bio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čovjek poznat kao "razbijač Bosne".
Bio je to novi prilog za tezu o Milanoviću kao političaru kojeg je teško jednoznačno odrediti. Jer u nekim političkim dimenzijama on je toliko superioran ostatku političke elite u Hrvatskoj da je upravo bolno gledati tu visinsku razliku između njega i, recimo, HDZ-ovih aparatčika.
Ali, s druge strane, naš predsjednik nerijetko vuče poteze koji ga praktički svrstavaju u crnu reakciju.
Nažalost, kad se sve zbroji i oduzme, čini se da je njegovo pozivanje Dodika na Hvar - bez ikakvih ograda ili refleksija o Dodikovu političkom štetočinstvu - spada u ovu potonju kategoriju.
Herceg-bosanski grijeh
Hrvatska po više osnova ima posebne obaveze prema Bosni i Hercegovini. Prije svega, to je moralna obaveza koja proizlazi iz haaškim presudama potvrđenog sudjelovanja Republike Hrvatske u agresiji na BiH početkom 90-ih godina.
Potom, tu je i pravna obaveza, jer je po Daytonskom sporazumu Hrvatska jedan od jamaca tog sporazuma i opstojnosti Bosne i Hercegovine. I konačno, tu je i obaveza prema hrvatskom narodu u BiH. Upravo zbog toga Hrvatska bi svoju politiku prema BiH trebala voditi iznimno pažljivo i delikatno, s punom sviješću o svom "herceg-bosanskom grijehu" iz devedesetih. Upravo zato Hrvatska bi morala imati poseban tretman prema onima koji danas pokušavaju razbiti i dezintegrirati Bosnu. A na tom spisku Milorad Dodik suvereno zauzima prvo mjesto.
Nisu u pitanju samo Dodikovi nedavni istupi u cilju sabotiranja Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta, nego se radi o dugogodišnjem kontinuitetu Dodikovih izjava i postupaka usmjerenih razbijanju BiH, od negiranja genocida u Srebrenici, preko negiranja smislenosti same BiH države do sistematske opstrukcije BiH institucija.
Ukratko, politika Milorada Dodika u biti je nastavak politike Slobodana Miloševića prema BiH, i baš zato današnja hrvatska politika prema BiH ne bi smjela biti nastavak herceg-bosanske politike Franje Tuđmana.
Stoga, ako se već oko Dodika ne može napraviti "sanitarni kordon", odnosno ako se zbog određenih državnih interesa ipak mora sastajati s njim, onda je minimalna nužnost da se u priopćenju nakon susreta makar naznače najkrupniji prijepori Dodikove politike. A to je izostalo.
Orbanov blizanac
Umjesto toga, Milanović je Dodika primio bez ikakvih ograda i rezervi, kao starog prijatelja s kojim može u kratkim hlačama i šlapama neformalno ispiti pored mora butelju hvarskog crnog. To je moralno i politički najsporniji dio kontroverznog susreta na Hvaru, a ne tko je kome rekao ili nije rekao da Dodik helikopterom prelijeće Hrvatsku.
Kako rekoše ona dvojica s početka teksta, naš predsjednik bi trebao malo pripaziti s kime se druži. U najmanju ruku zato što ovakvim izborom prijatelja gubi vjerodostojnost na hrvatskoj političkoj sceni: ako je doista fajter protiv ustaštva, kako se može tako ležerno družiti s velikosrpskim nacionalistom?
Da parafraziramo poznatu izreku: služba je služba, ali družba je družba.
Jer Dodik je upravo to: velikosrpski nacionalist. Krivulja njegove političke karijere zapravo najviše nalikuje karijeri aktualnog mađarskog premijera Viktora Orbana (s kojim, nota bene, Milanović također gaji neformalne ljetne odnose): obojica su od socijaldemokrata postali zagriženi nacionalisti.
Štoviše, Dodikova politička stranka – koju vodi još od osnivanja 1996. godine – i danas se zove Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), iako ju je Socijalistička Internacionala isključila iz članstva još 2011. godine, s obrazloženjem da je monitoring političkog djelovanja Milorada Dodika "i pored brojnih upozorenja svjetskih socijaldemokrata, pokazao izostanak bilo kakvog napretka u njegovom djelovanju, retorici, nacionalizmu i ekstremizmu, kako osobno, tako i u djelovanju stranke kojoj pripada".
Od socijalista do nacionalista
Dvadeset godina ranije, početkom 90-ih, Dodik je bio nešto posve drugo: na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini 1990. godine nastupio je kao kandidat Saveza reformskih snaga koji je vodio posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković, a koji se zalagao za očuvanje Jugoslavije.
Iz današnje perspektive nestvarno zvuči da se za vrijeme rata Dodik suprotstavljao ratnoj i nacionalističkoj politici Radovana Karadžića i Srpske demokratske stranke (SDS), djelujući kao oporba sa socijaldemokratskih pozicija. Upravo zato međunarodna zajednica je nakon rata u njemu vidjela umjerenog političara koji će pomoći u implementaciji Daytonskog sporazuma i primiriti nacionalističke duhove u zemlji razorenoj građanskim ratovima.
Otada do danas, već punih 25 godina, Milorad Dodik upravlja Republikom Srpskom, što kao premijer (1998.–2010.), što kao član
Predsjedništva BiH iz Republike Srpske (2018.–2022.), što kao predsjednik tog entiteta (2010.-2018. te od 2022. do danas), ali u tom razdoblju je konvertirao iz socijalista u nacionalista, narugavši se očekivanjima međunarodne zajednice.
Dodik otvoreno i uporno govori da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu za svoju domovinu. Među ostalim, Sarajevo često uspoređuje s Teheranom - i rado domeće da "ni u Teheranu nema toliko džamija" – a svojedobno je izjavio da za nogometnu reprezentaciju BiH navija "jedino kad igra protiv Turske", naknadno dodavši da "ni to nije sigurno".
K tome, predsjednik Milanović morao bi znati da Dodika već godinama prate optužbe za korupciju i kriminal, te za nezakonito basnoslovno bogaćenje članova njegove obitelji, koje uključuje i brojne nekretnine u Beogradu i na Cipru, o čemu su javno govorili i predstavnici međunarodne zajednice u BiH.
Uglavnom, netko bi doista trebao reći predsjedniku da je upao u loše društvo.