Javnost na prostituciju gleda s prijezirom. Jer ljudi ne znaju zašto se netko prostituira, ima li kod kuće dijete… Ja imam djecu i prostituiram se da bih ih prehranila, otkriva 37-godišnja prostitutka i kaže da je prije imala svodnika koji je stalno pazio što radi, uzimao joj dosta novca i silio je na razne stvari.
Njezina nekoliko godina starija kolegica za sebe otvoreno kaže da se smatra izopačenom. Tvrdi kako među klijentima ima dosta policajaca, a na prostituciji je i velika stigma pa žene teško mogu same raditi taj posao, no još je gore ako imaju svodnika.
“Kada više ništa ne osjećaš dolje od bolova, a on te sili u 6 ujutro s dvojicom”, govori.
“Lakše je nekoga osuditi nego razumjeti. Ljudi gledaju ljude površno, jednodimenzionalno i mislim da je stigma prisutna, pogotovo prema ženama u mnogim segmentima života, pa kako ne bi bila i u ovom gdje žena barata svojom seksualnošću na način na koji ona to želi”, priča 46-godišnjakinja koja se godinama prostituira i glavni joj je problem što je ta djelatnost u Hrvatskoj nezakonita.
“Ja sam zapravo ponosna na sebe što sam uspjela u trenutku kada sam bila stvarno na dnu financijski, psihički, radno... Sama s djecom. Što sam uspjela ja sama, da ni od koga nisam ništa tražila, osigurati egzistenciju za sebe i za svoju djecu. Moja je odluka baviti se tim poslom. Mislim da mi nitko nema pravo oduzeti da radim ono što ja želim”, zaključuje.
Iduća prostitutka, žena u ranim 30-ima, pak priča kako neki klijenti misle da si mogu svašta dopustiti jer znaju da ih neće prijaviti policiji koja bi u tom slučaju nju privela dok njemu neće biti ništa. Za sebe kaže da je u taj posao ušla kao “dijete sa sela koje nije znalo kako svijet funkcionira“. Svodnik joj je usadio strah u kosti i postala je ovisna o njemu.
“Kako ćete se oduprijeti ako tražite pomoć od policije i uvjerite se da je nećete dobiti. Tada nema nade za vas. Pokušala sam sve da se jednostavno maknem od toga. Čak sam i bježala i bunila se, i imala sam zato i problema, konstantno dobivala batine...”, otkriva žena koja je na kraju uspjela izaći iz prostitucije te opisuje svoja iskustva s policijom: “Oni te privedu, napišu nekakvu izjavu, tebe prisile da to potpišeš, ti praktički to i ne čitaš, pročitaju ti nekakva tvoja prava, ti i ne znaš smiješ li nekoga nazvati, imaš li pravo na odvjetnika, ništa… Jednostavno ništa ti to ne govore. Barem meni nisu rekli. Ništa. Dođeš tamo, sjediš, vidiš njih kako si međusobno dobacuju, vrijeđaju te… To je užasno bezobrazno, brutalno. Osjećaš se kao zadnje smeće na cesti.”
Ove izjave prostitutki iz Zagreba, Splita i Rijeke prikupila je dr. sc. Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica sa zagrebačkog Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar“, koja je nedavno na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu predstavila rezultate projekta “Usporedba politika prostitucije u Hrvatskoj i Sloveniji: prevladavanje isključivosti i zaštita ljudskih prava”, u sklopu kojeg je nastala i knjiga “Prostitucija u Hrvatskoj i Sloveniji – iskustva seksualnih radnica/ka” s tekstovima sedam autorica.
“Gotovo sve one s kojima sam razgovarala su prije imale svodnike, često osobe iz kriminalnog miljea, a danas rade samostalno, i to im je lakše jer ne moraju trpjeti nasilje i ostaje im sav novac koji zarade. Žene su nam rekle kako u nekim hrvatskim gradovima prije nisu mogle ni stajati na ulici ako ne bi platile tzv. zaštitu. Jedna mi je žena priznala da je bila prisiljena na prostituciju”, govori dr. sc. Ivana Radačić, koja je kao voditeljica projekta u njega uključila slovensku kolegicu izv. prof. dr. Mojcu Pajnik, koja je vodila istraživački tim u Sloveniji.
Cijelo istraživanje, prvo u Hrvatskoj koje se temelji na intervjuima s osobama koje se bave prostitucijom, provedeno je 2016. i 2017., a financirala ga je londonska zaklada International Social Research Foundation.
Kako bi došla do njih, dr. Radačić je na jednom portalu na kojem prostitutke oglašavaju svoje usluge objavila da provode istraživanje. Kontaktirali su i udruge koje prostitutkama dijele kondome. Na razgovor je pristalo šest žena iz tri najveća hrvatska grada koje se najstarijim zanatom bave u vlastitoj organizaciji. Neke svoje usluge nude na ulici, a neke preko raznih internetskih oglasnika. Osim toga, znanstvenice su razgovarale s predstavnicima udruga koje rade programe smanjenja štete te nekim pravnim stručnjacima.
“U raznim zemaljama istraživanja su pokazala da se širenjem internetskih i mobilnih tehnologija smanjuje ulična prostitucija, te je mnogim ženama sada lakše taj posao obavljati samostalno dok su prije bile više ovisne o svodnicima. No, dio tih žena i dalje ne koristi tehnologije, što je ponekad povezano i s njihovim životnim stilom, recimo ovisnostima ili teškim životnim uvjetima poput obiteljskog nasilja zbog čega im je cesta i dalje najlakši način da dođu do klijenata”, govori dr. Radačić, koja nema dokaze da se uspostavom novih internetskih platformi u Hrvatskoj prostitucija povećala.
Koliko je uslijed turističkog procvata posljednjih godina porasla potražnja za seksualnim uslugama, također se ne može egzaktno tvrditi jer nema službenih podataka, no dr. Radačić ističe kako su tijekom istraživanja dobile podatak da u ljetnim mjesecima u turistička mjesta na obali dolaze žene iz drugih krajeva Hrvatske i iz susjednih zemalja, uglavnom BiH i Srbije, kako bi se prostituirale.
Aktualna zakonska odredba po kojoj je bavljenje prostitucijom prekršaj u Hrvatskoj je, ističe dr. Radačić, nepromijenjena još od 1977. godine. Sudovi, dodaje, različito tumače značenje odavanja prostituciji kako to u zakonu piše, pa neki ne smatraju prekršajem ako je osoba jednom uhvaćena u tome. Nekima je pak dovoljno što žena stoji na ulici, što se definira kao “nuđenje“, da bi je kaznili. Analiza sudskih spisa pokazala je da su na meti represivnog aparata u Zagrebu žene koje se prostituiraju na ulici, a u Splitu policija traži one koje se nude preko oglasnika.
“Većina žena koje završavaju na sudovima u lošem je ekonomskom i socijalnom položaju i seksualne usluge naplaćuje od 200 do najviše 600 kuna. Kada ih policija uhiti na ulici, one u pravilu priznaju što rade. Nemaju odvjetnike i pitanje je koliko su informirane o svojim zakonskim pravima. Sudski postupci obično traju pet minuta i najčešće im se izriče novčana kazna u iznosu koji je ekvivalentan broju dana koje su provele u zatvoru, tako da na kraju ništa ne moraju platiti. Te žene se opet vraćaju na ulicu i opet nakon nekog vremena završe na policiji i ništa se ne mijenja. A sve to nije u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava koji zahtijevaju da se osobe koje se bave prostitucijom ne kažnjavaju. Osim toga, sustav kriminalizacije policajcima omogućava zlouporabu položaja - oni se mogu svojim položajem koristiti tako što od žena seksualne usluge traže besplatno - što su pokazala istraživanja u zemljama u kojima je, kao i u Hrvatskoj, prostitucija kriminalizirana”, govori dr. Radačić.
Jedna od intervjuiranih žena priznala joj je kako je tim poslom mnogo zadovoljnija nego onima koje je prije radila jer, osim što više zaradi, osjeća se vrijedno. Ona je jedna od rijetkih čija obitelj zna čime se bavi. Većina njezinih kolegica to skriva jer se boje društvene osude i veoma su nepovjerljive.
“Većinom se te žene time bave iz ekonomskih razloga. To im je jedini način da si osiguraju sredstva da prehrane sebe i svoju djecu. Uglavnom kažu da bi htjele prestati to raditi, ali nemaju jasnu izlaznu strategiju. Jedna je žena bila prodana svodniku koji ju je prisiljavao na prostituciju. Svaka ima svoju priču. Što se tiče odnosa s policijom, istraživanje je pokazalo razlike između Slovenije i Hrvatske. U Sloveniji, gdje je prostitucija dekriminalizirana, nisu se žalile na odnos s policijom. U Hrvatskoj je bilo slučajeva da su prostitutke zvale policiju jer bi im klijent ukrao novac ili bi ih silio na neke seksualne radnje koje nisu htjele. U takvim slučajevima te su žene, koje su tražeći pomoć priznale bavljenje prostitucijom, dobile prekršajne prijave”, ističe Ivana Radačić te dodaje kako se hrvatske prostitutke zalažu za dekriminalizaciju, da ih se više ne uhićuje i ne kažnjava, te da se policija i sudstvo prema njima odnose s više poštovanja, odnosno da dobiju pomoć kada im je potrebna.
Također, neke su rekle da bi im dobro došla i socio-psihološka pomoć, a i udruga koja bi zagovarala njihova prava te ih uputila kako da ih ostvare, kako da prepoznaju prijetnje i lakše se zaštite od nasilja.
Dr. Radačić smatra da bi zakonodavac prilikom donošenje propisa napokon trebao za mišljenje pitati i žene koje rade taj posao. Kroz razgovore s njima dr. Radačić je saznala da među klijentima ima dosta umirovljenika, ali i mladih ljudi koji su češće skloni nasilju nego stariji klijenti. Neke imaju dugogodišnje redovite klijente s kojima su već razvile i prijateljski odnos.
Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj je seksualnost veoma tabuizirana, muškarci i žene nisu ravnopravni, ekonomska situacija je teška… Sve su to, naglašava, okolnosti koje pridonose postojanju prostitucije koja se neće smanjiti kažnjavanjem prostitutki, nego rješavanjem nabrojenih društvenih problema.
Dr. Radačić bi voljela nastaviti istraživati prostituciju, no kaže kako je u Hrvatskoj teško za to dobiti potreban novac jer cijelo društvo prostituciju doživljava kao krajnje marginalnu temu, pri čemu su ljudska prava osoba koje se time bave na zadnjem mjestu bez obzira na to jesu li same slobodno odabrale baviti se tim poslom ili ih je netko prisilio.
Predstojnik Katedre za seksologiju Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer ističe kako su prostitutke veoma ranjiva skupina kada je riječ o rizicima zaraze spolno prenosivim bolestima. Svjetska zdravstvena organizacija i UNAIDS, UN-ova agencija za smanjenje rizika od HIV-a, smatraju kako je dekriminalizacija prostitucije veoma bitna mjera u zaštiti od bolesti ne samo osoba koje se prostituiraju nego i cjelokupne populacije. Kada ih ne bi proganjala policija, prostitutke bi se mogle bolje brinuti o svojem zdravlju, razmišljanju o budućnosti i eventualnoj promjeni profesije, a manje bi bile izložene nasilju i društvenoj osudi.
“Iz epidemiološke perspektive dekriminalizacija prostitucije nije pitanje morala ni ideologije, nego zaštite javnog zdravlja. Naše se društvo ne bavi dovoljno tim kontroverznim pitanjem. Imamo jako malo podataka jer prostitucija nije tema kojom se znanstvenici bave, a ne čuje se ni glas osoba koje se prostituiraju jer nemaju predstavnike, odnosno svoju udrugu. I civilno društvo, i znanstvena zajednica, i politika okreću leđa jer se to pitanje u pravilu veže uz društveni moral”, govori prof. Štulhofer i podsjeća kako su i u feminističkom pokretu vrlo podijeljeni stavovi o reguliranju pravnog statusa prostitucije.
Kako je epidemija HIV-a u Hrvatskoj vrlo ograničena i vrlo rijetka među prostitutkama, cijelo pitanje, naglašava prof. Štulhofer, ostaje u sjeni jer se ne smatra osobitim problemom. U nekim, uglavnom izvaneuropskim zemljama zbog rasta broja osoba zaraženih HIV-om promijenio se i odnos prema prostituciji.
Štulhofer je među prvima u Hrvatskoj, još 2003., počeo provoditi istraživanja među prostitutkama koja su bila ponajprije usmjerena prema smanjenju rizika zaraze HIV-om. Sa svojim suradnicima anketirao je seksualne radnice u Zagrebu i Splitu 2007. i 2014. godine i prikupio podatke o rizičnom ponašanju, zaštiti od spolno prenosivih bolesti, fizičkom nasilju kojem su izložene… Pokazalo se da je u tih sedam godina razmaka između dva vala istraživanja značajno porasla informiranost među prostitutkama o zarazi HIV-om i načinima zaštite, najvjerojatnije zahvaljujući udrugama koje s tom populacijom već godinama rade na smanjivanju rizika. No to, smatra Štulhofer, nije dovoljno.
“Izloženost fizičkom i seksualnom nasilju u toj je populaciji i dalje jako visoka, što je povezano s ostalim rizicima. Među ženama koje su bile izložene direktnom nasilju više je onih kod kojih su dijagnosticirane spolne infekcije. Moguće je da ih agresivni klijenti sile na seksualni odnos bez kondoma, ali postoje i druga tumačenja. Nasilje negativno djeluje na psihičko zdravlje, a osobe koje su depresivne ili imaju sniženo samopoštovanje manje razmišljaju o vlastitoj dobrobiti i manje su motivirane zaštititi se. Rizik od spolno prenosivih bolesti manji je u zlostavljanih žena koje su navele kako imaju barem jednu osobu koja im pruža emocionalnu podršku”, govori Štulhofer koji stoga smatra da bi sustav besplatne psihološke pomoći i savjetovanja za prostitutke mogao biti i djelotvoran način smanjivanja rizika zaraze.
No, rijetke udruge koje u Hrvatskoj rade s tom populacijom nemaju sredstava za takvu stručnu pomoć. Prepreka je, naravno, i važeća zakonska regulacija, koja otvara vrata kritici inicijative prema kojoj bi država financirala psihološku pomoć ženama koje se bave nezakonitom i društveno nedoličnom djelatnošću.
A kakvo je stanje u Sloveniji najbolje zna dr. Mojca Pajnik, komunikologinja s ljubljanskog Mirovnog instituta i ujedno profesorica na Fakultetu društvenih znanosti. Prema njezinim riječima, policija ne uhićuje prostitutke i dekriminalizacijom 2003. godine njihov se status malo poboljšao, no i dalje veoma teško ostvaruju svoja socijalna prava jer je prostitucija i dalje veoma stigmatizirana. Razgovarala je s devet žena u Ljubljani, u dobi od 26 do 43 godine.
“Predrasuda je da su neobrazovane jer sve redom imaju završenu srednju školu, neke i fakultet, a neke govore i strane jezike. Pet ih ima djecu, uglavnom kao samohrane majke. Sve su slovenske državljanke, a jedna je porijeklom iz Hrvatske. Ima žena iz Hrvatske koje se povremeno na dnevnoj bazi dolaze prostituirati u Sloveniju, kao što i neke iz Slovenije idu u Austriju i Italiju. Ove s kojima smo razgovarali rade bez svodnika, ali se ponekad međusobno organiziraju pa, primjerice, jedna od njih prima telefonske pozive za sve. U Sloveniji gotovo nema ulične prostitucije i prostitutke do novih klijenata dolaze pretežno preko oglasa na nekoliko foruma i stranica namijenjenih eskortu. Mnoge već imaju i stalne klijente među kojima je dosta umirovljenika i studenata, često ljudi sa sela, no ima i vrlo moćnih ljudi iz političke i ekonomske elite”, govori dr. Pajnik koja je u sklopu istraživanja razgovarala i s muškarcem koji se prostituira zajedno sa svojom partnericom.
Muška prostitucija namijenjena ženskoj klijenteli je, prema njezinim riječima, u Sloveniji vrlo rijetka, ali je zato mnogo brojnija gay prostitucija koja se odvija posredstvom oglasa na gay stranicama i forumima.
“U pravilu se prostituiraju mlađi muškarci, a klijenata ima svih dobi. Izdvojili smo dva tipa gay prostitucije. Jedan je nuđenje jednokratnih usluga preko oglasnika, a drugi je kada klijenti dugoročno uzdržavaju muškarce koji im zauzvrat pružaju seksualne usluge. Prostituira se dosta migranata s Bliskog istoka. Muškarci koji se prostituiraju su, kao i žene, obično u vrlo u teškoj situaciji, na primjer nemaju posao, a moraju uzdržavati sebe i djecu. Neki su imali teško djetinjstvo i druge životne okolnosti”, otkriva Mojca Pajnik te dodaje kako ima žena i muškaraca koji su se svjesno počeli prostituirati kako bi u kratkom vremenu zaradili nešto novca i za godinu-dvije izašli iz toga posla, no nekima to baš ne polazi za rukom.
Ona smatra da se dekriminalizacijom u Sloveniji prostitucija nije proširila. Osim što prostitutke više ne moraju strahovati od policije, posao im je, dodaje, olakšala i mobilna tehnologija zahvaljujući kojoj mogu lakše međusobno dijeliti informacije o nasilnim klijentima i izbjegavati ih.