Zagrebačka art-udruga Domino ima zanimljiv projekt: dokumentirati ključne političke performanse u Hrvatskoj u posljednjih pola stoljeća. Istraživački tim (povjesničarka umjetnosti Josipa Bubaš te kustosi Darko Šimičić i Zvonimir Dobrović) odabrao je 36 performansa: najstariji je iz 1968. godine – čuvena akcija "Crveni Peristil" studenata splitske Likovne akademije – dok je najmlađi performans "3. smjena", riječke umjetnice Milijane Babić iz 2020. godine.
Iako se radi o dugom razdoblju koje pokriva dva vrlo različita društvena sistema (socijalistička Jugoslavija i kapitalistička Hrvatska), ipak se naziru neke zajedničke karakteristike svih izabranih performansa i umjetničkih akcija: bunt i kritika, odnosno kritičko sagledavanje dominantnih društvenih dogmi.
Tako performansi izvedeni 70-ih i 80-ih propituju neuralgične točke tadašnje epohe (Titov kult ličnosti, ideološka propaganda, nesklad marksističke teorije i samoupravne prakse, kolektivizam), kao što performansi nakon 1990. prokazuju "crne mrlje" našeg doba (rat u Bosni, ratni zločini, nacionalizam, privatizacija), dok se vezivnim tkivom dviju epoha mogu smatrati performansi koji ukazuju na tvrdi balkanski patrijarhat koji žene tretira kao drugotne.
'OVO NIJE MOJ SVIJET'
Sedamdesete počinju urbanom intervencijom 23-godišnjeg diplomanta zagrebačke Likovne akademije Brace Dimitrijevića, koji u svibnju 1971. na pročelju kuće na Trgu Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića) postavlja tri velika fotografska portreta anonimnih osoba. Provokativnost akcije ogleda se u izboru lokacije za portrete, jer je to pročelje u ondašnjoj ikonografiji bilo ekskluzivno namijenjeno isticanju portreta značajnih političara.
"U pravilu, to mjesto je zauzimao portret Josipa Broza Tita i eventualno Marxa, Engelsa i Lenjina", piše kustos Darko Šimičić, dodajući da umjetnikova strategija "sadrži sumnju prema nametnutim vrijednosnim kriterijima i kritiku hijerarhijskog sustava društvenih vrijednosti".
Sličnu vrstu provokativnosti iskazuje i akcija zagrebačkog umjetnika Željka Jermana, koji 17. travnja 1976. na pročelje zgrade Studentskog kulturnog centra (SKC) u Beogradu postavlja desetmetarski transparent s tekstom "Ovo nije moj svijet".
"Natpis 'Ovo nije moj svijet' Jerman naziva intimnom parolom, no jasno je da jedna jednostavna izreka, uvećana u format nalik na onaj prisutan na političko-aktivističkim parolama koje su tada bile uobičajena urbana ikonografija, i njezinim izlaganjem na istaknutom mjestu, poprima novu političku dimenziju", piše Šimičić, uz opasku da je uprava SKC-a odmah uklonila natpis.
Još subverzivniji bio je performans "Trokut", naše svjetski poznate umjetnice Sanje Iveković, izveden 10. svibnja 1979., na dan kad je Tito posjetio Zagreb. Unatoč zabrani građanima da za vrijeme prolaska Titove kolone Savskom ulicom iziđu na balkone, umjetnica je izišla na balkon svog stana u Savskoj 1 (prekoputa hotela "Interkontinental"), natočila viski, zapalila cigaretu, čitala knjigu i simulirala masturbaciju, čime je, piše Josipa Bubaš, "počinila aktivnost građanskog neposluha". Iako zbog betonske ograde balkona taj čin nije bio vidljiv s ulice, Iveković je slutila da se na krovu hotela "Interkontinental" nalaze pripadnici službe sigurnosti koji će uočiti aktivnost na njezinu balkonu. I doista: nakon nekoliko minuta na vrata joj je pokucao policajac i naredio da se "uklone sve osobe i stvari s balkona".
"U performansu 'Trokut' Sanja Iveković uvodi sve što je potrebno u javnoj-i-političkoj umjetnosti: propituje i pomiče granice između osobnog i javnog, između erotskog i ideološkog, a svojim feminističkim (kao i anarhističkim) nazorom smješta osobno unutar političkog", zaključuje povjesničarka umjetnosti Bojana Pejić.
Na prvu, čini se da je zagrebački umjetnik Vlado Martek najgori trgovac u povijesti, od starih Feničana naovamo. Prosudite i sami: u akciji nazvanoj "Prodavanje novca", izvedenoj 9. travnja 1980. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, Martek je novčanice od 100 tadašnjih dinara prodavao po cijeni od 50 dinara, protivno svim ekonomskim teorijama i zdravom razumu. Akcija je izazvala veliki interes, pa su sve novčanice brzo rasprodane.
"Martek se često poigravao s državnim simbolima, političkim parolama i fetišima državne moći. Novac je uvijek bio pod strogom državnom kontrolom, jedino su ga vladari mogli kovati ili tiskati, a zakonom je zaštićen od falsificiranja i namjerne destrukcije. (...) Premda na prvi pogled ova akcija može izgledati kao djelo nekog tko obiluje novcem, u vrijeme kad je izvedena Martek je bio u prilično lošoj financijskoj situaciji tek odnedavno zaposlenog radnika sa skromnom plaćom", navodi kustos Šimičić.
MUKE PO DUBROVNIKU
Osamdesete obilježava znameniti performans Vlaste Delimar, nazvan "Vezana za drvo", kojim umjetnica šiba patrijarhalni mentalitet.
"Na gradskom trgu stojim privezana za drvo. Odjeća mi je razderana, šminkom su mi napravljene masnice po licu i tijelu" – tako Delimar opisuje akciju koju je 1985. izvela u centru Zagreba, na Cvjetnom trgu, simulirajući radikalni prizor kažnjavanja žena poznat tijekom cijele povijesti.
"U tradicionalnoj raspodjeli rodnih uloga ženi je namijenjen podređeni položaj, ona je 'drugotna', kako se i danas i ovdje može čuti. (...) Vlasta Delimar u svojim radovima snažno iskazuje otpor tradicionalnom patrijarhatu i ulozi žene u takvom društvu. Čini to drsko i neuvijeno; njeni radovi moćan su doprinos antidogmatskoj emancipaciji i zalaganju za osobnu slobodu", ističe Šimičić.
Nakon 1990. teme i motivi političkih performansa uključuju ratni i poratni kontekst. Tako dubrovački umjetnik Božidar Jurjević 1991. počinje izvoditi seriju radova pod naslovom "O-kruženje", kojima prati i bilježi devastaciju Dubrovnika, od ratnih razaranja do tranzicijskog pretvaranja Grada u scenografiju hollywoodskih serija i filmova.
"Ciklus počinje 1991. godine, kada umjetnik, nakon najžešćeg napada na Dubrovnik, posjećuje najstariji dubrovački hotel, Hotel Imperial, kako bi vidio posljedice granatiranja, i uzima ostatke nagorjele posteljine i ručnika. Tijekom poslijeratne privatizacije Hotel Imperial postaje dio lanca hotela Hilton. Umjetnik koristi nagorene materijale koji podsjećaju na američku zastavu te ukazuje na devastaciju koja se događa kao posljedica poslijeratnog koristoljublja i pohlepe", piše Bubaš. Nakon Dubrovnika, odlazimo u drugi stradalnički grad – Osijek. U performansu "96 metalnih zastavica" iz 1999., umjetnici Boris Šincek, Paul Brajković i Petar Paradžik na osječkom su Šetalištu Petra Preradovića instalirali 96 metalnih zastavica s natpisom "mine". Osječkoj policiji javljeno je da je park miniran, pa su se uključili i pirotehničari PU osječko-baranjske.
Glavni razlog policijske intervencije bila je dojava da je miniran stan tadašnjeg osječko-baranjskog župana Branimira Glavaša, koji se nalazi odmah uz park. Kako piše Bubaš, "Glavaš je u vrijeme izvedbe performansa provodio strahovladu na području Osijeka i šire i bio poznat po ubojstvima srpskih civila, a kasnije je optužen za ratne zločine, 2010. godine".
Policijska intervencija okončana je press-konferencijom na kojoj su umjetnici izrekli motive i javno se prezentirali kao autori akcije, predočivši prijavu programa Festivala koji je odobrila upravo PU osječko-baranjska, a u kojoj je bio i opis akcije postavljanja minskog polja, ali na engleskom jeziku.
"Stvarajući lažnu prijetnju zajednici i, indirektno, njezinu tada prominentnom članu, umjetnici su aktivirali čitavu političku mašineriju i usmjerili prijetnju k izvorima moći i straha. (...) Umjetnici su prisvojili jezik terora, koji je u to vrijeme vladao zajednicom, i pretvorili ga u apsurdnu i komičnu situaciju, koja je ukazala na sve stranputice tadašnjeg sustava vrijednosti", navodi Bubaš.
OŠTRIMO NOŽEVE!
Boris Šincek autor je i performansa "Poljubac – ljubljenje sa Srbinom", koji je 2003. izveo u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu. Šincek je uoči Domovinskog rata završio Vojnu školu, a u ratu je stekao visoki vojni čin, te se u sklopu performansa planirao poljubiti s prijeratnim prijateljem koji se u ratu borio na srpskoj strani.
No, kako je njegov prijatelj u vrijeme izvođenja performansa bio na visokoj dužnosti u srpskoj vojsci (zapovjednik specijalnih snaga), nije bio u mogućnosti sudjelovati u performansu – iako je prisustvovao izvedbi – pa se umjesto njega pojavio dvojnik.
"Iako je rat u Hrvatskoj završio 1995. godine, konflikti na nacionalnoj razini zadržali su se do danas, kao dio dnevne politike i alata za podizanje tenzija. Čin oprosta, pomirenja vojnika dviju suprotstavljenih strana koji su bili prijatelji prije rata, u tom je kontekstu provokacija usmjerena prema nacionalističkom mainstreamu, ali i intimna katarza. 'French kiss' između dvojice muškaraca u kulturi koja u to vrijeme njeguje mačističku ulogu muškaraca, činu oprosta daje dodatnu, subverzivnu interpretaciju", ističe Bubaš. U zadnjoj dekadi hrvatski performeri se okreću globalnim nevoljama koje uzrokuje neoliberalni kapitalizam. O tome govore akcije Marka Markovića iz 2012. i Dalibora Martinisa iz 2016. godine.
U performansu izvedenom u New Yorku, na ulazu u Wall Street, Marković brzim kretnjama oštri dva noža, jedan o drugi. Kako piše Bubaš, "performans je izveden u vrijeme pokreta Occupy Wall Street, koji je nastao kao reakcija na veliku globalnu ekonomsku krizu uzrokovanu padom njujorške burze, a tijekom koje su na vidjelo izašle kontradikcije i nepravde kapitalističkog sustava".
Slično je intoniran i Martinisov performans "Vječna vatra gnjeva", u kojem je umjetnik u garaži Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu zapalio automobil Yugo 45, referirajući se na pobune širom svijeta koje se posljednjih godina iskazuju paljenjem automobila kao simbola privilegiranih klasa.
"Prvi put izveden je 2007. godine u Ljubljani, a Martinis je performans izveo i u Grazu, Labinu, Splitu, Subotici i Dubrovniku. (...) Iako je nastao prije globalne ekonomske krize, rad postaje još relevantniji nakon 2008., kada eskalira nezadovoljstvo socijalnim nepravdama i organiziraju se brojni protesti diljem svijeta", zaključuje Josipa Bubaš.