Božićno drvce - kažu neki - valja raspremiti danas prije sumraka, kako ne bi tko, ne daj Bože, pomislio da pošten katolik slavi pravoslavni Božić. To objašnjenje nije samo glupo, nego je i bogohulno: ako je što katolicima i pravoslavnima zajedničko (osim katkad uzajamne pizme), onda je to Isus i njegov rođendan, koji i jedni i drugi zovu kao i praznik preporađanja svoga pretkršćanskoga sunčanoga Boga. Da bi se Sunce ponovo rodilo, sagorijevali su u solsticijskoj noći badanj, spaljujući tako simbolički zimu i smrt te užižući novom vatrom novo Sunce i novi život, koji se iz tog plamena, u Badnju večer, ponovno rađao kao malešan sunčani Božić.
Božićni bor (zapravo jela) i pod njim jaslice s malim Isusom, Marijom, Josipom, te beziznimnim magaretom i kravicom (te Svetim Trima Kraljevima i ostalima, po volji) idu u predodžbi naših generacija zajedno, kao jedinstveni sklop koji jamči božićni ugođaj, ne samo vjernicima. A ipak nisu istog porijekla. Stoga su se u Italiji, potkraj prošlog stoljeća, čuli pozivi: “odrecimo se bora koji je uvozna izmišljotina i ostanimo samo uz jaslice, koje su u Italiji ponikle”.
Uistinu, jaslice je osobno izmislio sv. Frane Assiški, da bi potaknuo pučku pobožnost i malim ljudima pokazao da je Bog nikao među njima, a ne u zlatu biskupskih dvora.
Za božićno drvo se veli da se u ovom obliku pojavilo prvi put u srednjem vijeku u Elzasu ili Alsaceu, keltskoj pokrajini pa franačkoj vojvodini koja je bila poprište ukrštanja romanskih (francuskih) i germanskih (njemačkih) utjecaja. U njezinu glavnom gradu Strasbourgu danas je sijelo Evropskog parlamenta.
Alzašani su još u srednjem vijeku, u sklopu božićnih skazanja, dizali bor (jelu) kao simbol raja zemaljskoga i Adamova pada. Logično je da je za takav simbol drva života odabrana jela, jer je to jedino stablo zeleno ondje u to doba godine. Odatle se tradicija božićnog drva života širila i u Francusku i Flandriju, i u Njemačku.
Na magičnu vrijednost drva života podsjećaju i dvije grane bora (jele) koje se za Božić ukrste na kućnim vratima, odgoneći zloduhe.
Rano su se na boru našle i svjećice, pa tako viteški Roman o Percevalu (Parsifalu) još u 12. stoljeću bilježi ondje 12 svjećica, za svaki mjesec u godini po jednu, kao simbol Krista koji je Svjetlost Vječna. Na taj bor su se kačile i crvene jabuke, kao simbol Adamove napasti, a i hostije.
Navodno je silna suša jedne godine navela Alzašane da jabuke, kojih je uzmanjkalo, zamijene staklenim kuglama, koje je napuhivao prvi neki staklar u Maisenthalu. I hostije su postupno zamijenjene konfetama.
Odatle, dakle, sadašnji izgled božićnog bora s kuglama, koji je relativno kasno zabilježio prodor u dalje dijelove. Po jednom izvoru bor je u njemačke zemlje dalje od Elzasa stigao tek u 17. stoljeću, gdje su ga rado širili protestanti, koji su odbacivali jaslice kao idolatriju i tipičan katolički običaj. S druge strane, u Pariz, prvi je bor navodno dala postaviti u Tuillerijama tek 1835. vojvotkinja Mecklenburška. Nekako u isto doba taj je običaj stigao i u SAD.
Naravno, tradicija drva života i njegova simboličnog kićenja u doba zimskog suncostaja (solsticija) mnogo je starija i nazočna u brojnim pretkršćanskim religijama.
Badanj je obično bio od hrasta, kozmičkog drva sjevernjaka, a hrast su koristili i keltski druidi slaveći Irminsula, i Germani u počast Odinu/Wotanu, bogu koji je sam sebe raspeo na taj hrast da bi donio novi život. I u Židova je hrast drvo zavjeta, a po nekim kršćanskim predajama i Kristov križ je od hrastovine (po drugima od jasike, po trećima od - bora).
Na isti datum dionizijevci su spaljivali bor. A o njihov bor (kao i o Odinov hrast) bili su okačeni pokloni - žrtva bogovima da bi mlado Sunce darovalo rodnu godinu.
Nije stoga slučajno Božić, u doba pape Liberija i sv. Ivana Zlatoustoga, premješten na 25. prosinca, dan kada se u Rimu slavilo Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus), a na istočnome mediteranskom području iranski sunčani bog Mithra.
Ipak, božićni bor je nadišao granice religijskog svjetonazora: prihvatili su ga bili i državni ateistički kultovi; sada ga je potrošački duh, kult boga Novca (kako kaže papa Frane), rastegnuo od početka prosinca pa dublje u siječanj: kad je šareno i veselje, lakše je lakoumno trošiti – eto kako se Došašće pretvorilo u dernek.
U našoj katoličkoj tradiciji se, međutim, drvce kitilo striktno u Badnju večer, a raspremalo striktno na Tri kralja - jer je to bio raspon božićnih blagdana, ni prije, ni poslije. Pritom nitko nije imao u primisli inat pravoslavnima - u doba naših djedova oni su imali samo badnjak, nikakvu alzašku jelu.