Sinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Miro Bulj (49) rijetko govori o svojim danima provedenima u Domovinskom ratu, radije upozorava na to da treba održavati živim sjećanje na poginule i nestale te se pobrinuti za sve hrvatske branitelje, ratne invalide i njihove obitelji.
Ipak, pristao je ukratko se prisjetiti dana kad je kao pripadnik Četvrte brigade ušao u Knin, a bilo je to ravno 5. kolovoza 1995. godine. Bulj se još u lipnju 1991. pridružio postrojbama policije, a potom 126. sinjskoj brigadi, da bi krajem 1993. pristupio Prvoj bojni Četvrte gardijske brigade, s kojom je sudjelovao u svim njezinim akcijama do kraja Domovinskog rata i ostao je profesionalni vojnik do 2007. godine, kad se razvojačio u činu poručnika.
'NISAM MOGAO VJEROVATI'
– "Oluja" nije bila samo 5. kolovoza 1995., ona je započela deset mjeseci ranije, operacijom "Zima 94.", koja je bila briljantno osmišljena i izvedena, kao i operacije "Skok 1", "Skok 2" i "Ljeto 95." Tako sam sa suborcima početak kolovoza 1995. dočekao u Grahovu, odakle smo preko Dinare, brda Plješevica i Crvene zemlje krenuli put Knina.
Taj povijesni 5. kolovoza, kad sam nakon pet godina ratovanja ugledao Knin s Dinare, najsretniji je dan u mojem životu, ostvario se moj san da oslobađamo hrvatski kraljevski grad Knin. Gotovo nisam mogao vjerovati da se to događa, da smo tako brzo došli do Knina i da sam imao tu čast biti pripadnik udarne Četvrte gardijske brigade i ući u središte Knina – prisjeća se Miro Bulj, koji se s postrojbom kratko zadržao u gradu.
– Krenuli smo prema Srbu, osiguravali smo važno raskrižje na tom području. Važno je kazati da su operacijom "Oluja" ujedno hrvatski vojnici spasili bihaćku enklavu i spriječili četnički pokolj, koji bi bio veći nego u Srebrenici. A svi dobro znamo što je ratni zločinac Ratko Mladić napravio u Srebrenici.
Nakon uspješno provedene "Oluje", započele su pripreme za operaciju "Maestral", kojom su oslobođeni Mliništa, Šipovo i Jajce. Zadnja operacija Hrvatske vojske, "Južni potez", od Mrkonjića prema Banjoj Luci, u kojoj sam sudjelovao, pokazala je pravu snagu i veličinu hrvatskog vojnika.
Nažalost, u toj je operaciji doslovno zadnji dan rata život izgubio general Andrija Matijaš Pauk. Najteži trenuci na mojem ratnom putu bili su kad bi neposredno blizu mene život izgubili moji suborci. Nikada ne smijemo zaboraviti njihovu žrtvu, oni su dali najvrjednije za slobodu hrvatskog naroda, svoj život – ističe Bulj.
PONOSAN NA HUMANOST
– Što pamtim iz "Oluje"? Pa bili su to slavni i teški dani koji se ne zaboravljaju, posebno tu mislim na pogibije mnogih naših momaka u hrvatskim uniformama, na nestale i ranjene. Ipak, u sjećanje mi se usjekla jedna noć kod Pađena, gdje sam tijekom straže čuo kako se cestom iz mraka približava kar s konjima. Bio je prepun civila koji su napuštali domove.
Zaustavio sam ih i pitao kamo su krenuli, a oni su mi odgovorili da kreću u zbjeg – prema uputama koje su primili od vlasti tzv. SAO Krajine. Uvjerio sam ih da ne idu dalje, neka se vrate svojim kućama i ništa im se neće dogoditi. Tako je i bilo.
Bio sam zgrožen srbočetničkom propagandom koja je koristila civile, tjerala ih u zbjeg i u smrt kako bi poslužili njihovim zločinačkim ciljevima, uopće ih nije bilo briga za svoje ljude, starce, žene, djecu – sjeća se Bulj.
– Uvijek naglašavam humanost hrvatskih vojnika, koja je bila nevjerojatna i treba biti ponosan na nju. Zločine treba osuditi, ali velika većina naših momaka ponašala se kao zreli ljudi i profesionalni vojnici koji se nisu iživljavali na civilima i nemoćnima. Nikad nismo primili zapovijed kojom bismo nekoga maltretirali i to je istina koju će vam posvjedočiti svaki naš borac.
"Oluja" je kruna tih nastojanja, ponosan sam što sam kao hrvatski vojnik, pripadnik Četvrte brigade, sudjelovao u "Oluji", kao i u svim operacijama koje su prethodile toj kruni i završnom činu oslobađanja domovine. "Oluja" je besprijekorno čista, operativno i taktički vrhunski izvedena, jednom riječju veličanstvena.
Hrvatsku smo oslobodili, ali je još nismo uredili. Taj nas posao još čeka i tu želim dati cijelog sebe, kao što smo se moji suborci i ja dali cijeli onda kad je bilo najpotrebnije – zaključuje Miro Bulj.