Posljedice globalnog zatopljenja u Jadranu se već osjete. Kolege iz Splita radile su s Nijemcima moguće scenarije porasta morske razine i procijenili štetu koja se može očekivati u Hrvatskoj - do kraja stoljeća bila bi između jedne i devet milijardi dolara godišnje
Jako je hladno, možda se ne bi bilo loše utopliti, pa malo uživati u vremenu karakterističnom baš za godišnje doba. Jer, iz razgovora s akademikom Mirkom Orlićem, profesorom na Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, oceanologom i klimatologom, proizlazi - što je bilo, bilo je. Proces globalnog zatopljenja je počeo, a u političkim odnosima u današnjem svijetu, kojima, k tome, ima neskrivenu ambiciju vladati Donald Trump, nema načina da se oni zaustave, “okrenu nabolje”...
Vezane vijesti
CIJELOM PLANETU PRIJETI NESTABILNOST Zemlja se toliko brzo zagrijava da bi se klima već za deset godina mogla promijeniti i izazvati ratove i glad
'Da, deklarirani sam agnostik, ali papa Franjo me imenovao svojim ambasadorom'
Stalno se žalimo - vrijeme je poludjelo! I često to i jest istina, ljeti temperature iznad 35 stupnjeva Celzijevih traju danima. No, ova hladnoća od minus 12 u Zagrebu i nije neko čudo za polovicu siječnja.
- Ni ja ne bih rekao da je neka senzacija, iako s klimatskim promjenama idu i promjene u ekstremima. No, ljudi često misle da klimatske promjene znače da će svaki dan biti topliji od prethodnoga. To ne ide tako. Kao prvo, uvijek će biti zime i ljeta, dakle, postoji uzlazni trend, ali unutar toga uvijek i sezonske promjene. Ali, onda se dogodi nešto drugo, ono što se sada događa, a to je da se promijeni atmosferska cirkulacija.
Što znači...
- Što znači da zbog promjena između ekvatora i pola dolazi do promjena u atmosferi između tih dviju lokacija. Globalno zatopljenje koje sigurno traje zadnjih 50 godina, to je dokazano, na ekvatoru je manje, a na polovima veće. Manje se zagrijava područje ekvatora, više područje pola.
Koliko čovjek ima veze s tim?
- Mišljenje je klimatologa da se, otprilike, polovica te promjene može pripisati čovjeku, a polovica je prirodna. Još uvijek je pol hladniji od ekvatora, naravno, ali zbog smanjivanja razlike mijenja se cirkulacija atmosfere između ta dva područja i kao posljedicu imate relativno duga razdoblja s ekstremno toplim vremenom ili hladnim vremenom, ili duga razdoblja s kišom ili sušom, znači ekstremima.
Treba li takvima smatrati i najavljenih četiri-pet dana snijega? Što nas čeka?
- To bi ipak trebalo pitati meteorologe. Ono što će biti sljedeći tjedan ili desetak dana treba pitati meteorologe, klimatolozi razmišljaju na skali od 100 godina. Mi vam brže kažemo što će biti za 100 godina, nego za tjedan dana. Mi ne govorimo o prognozama, nego o projekcijama.
Dakle...
- Ono što mi možemo najaviti do kraja stoljeća, pa neki pokušavaju i dulje, jest statistika. Kakva će biti od 2070. do 2100. u prosjeku temperatura, koliko kiše... Tipično je gledanje za period od 30 godina i uspoređuje se, npr., s prošlim, od 1960. do 1990... i iz toga zaključujete kakva će biti klimatska situacija.
I, koje su najnovije spoznaje?
- Bazično - glavni parametri su, recimo, temperatura zraka, oborina, temperatura općenito... što se veže sa stakleničkim plinovima, onim što čovjek emitira u zrak, izgaranjem ugljena, nafte i plina. Ovisno o tome kako bude išla njihova emisija do kraja stoljeća, tako će ići temperatura. Na osnovi toga rade se scenariji jer mi ne znamo što će raditi čovječanstvo. Relativno optimističan scenarij je da će se koncentracija CO2 podvostručiti u atmosferi u odnosu na referentno razdoblje, predindustrijsko, dakle kraj 18. stoljeća, kad je koncentracija bila 280 ppm-a (part per million).
Otada taj broj raste.
- Da, jer uz CO2 koji prirodno postoji u atmosferi počeo ga je emitirati i čovjek i sad je negdje 400 ppm-a. Do kraja stoljeća taj bi se broj podvostručio, bio oko 600 ppm-a, ako bi čovjek poradio na tome, ako bi proradio Pariški sporazum... ako se ne potrudimo, bit će gotovo tisuću. Ako se potrudimo, temperatura će porasti 1 do 2,5 stupnja, ako se ne potrudimo, to je 4 do 4,5 stupnja. I to je bitna razlika za Zemlju. Tu onda ulazi i politika.
Jer, na kraju su države te koje se moraju za to pobrinuti, mi kao pojedinci malo možemo.
- Svi možemo pridonijeti, ali o tome možemo kasnije. No, kad je riječ o politici, imate dva načina gledanja na to. Trenutačno najviše emitira Kina. No, ono što je još važnije jest tko je kumulativno najviše emitirao od 18. stoljeća.
A sigurno Amerikanci.
- I u ovoj sadašnjoj situaciji, gdje izgleda da oni ne kane pomoći da se to kontrolira, rekao bih da trenutačno nismo veliki optimisti. Ali, točna je i ona da svakog političara za četiri godine dosta.
Nekog i za kraće. Koje su najgore posljedice?
- Meni kao oceanografu najbliže je podizanje morske razine. Oko 10 posto stanovništva živi blizu morskih obala i izloženo je mogućim poplavama.
Ima ih i danas, Venecija redovito poplavljuje.
- New York je bio poplavljen prije nekoliko godina, Hamburg se poplavi.. ali ako se razina mora podigne, onda će te štete biti veće, češće, opasnije. Ako bi temperatura do kraja stoljeća porasla tih stupanj do dva i pol stupnja, računa se da bi porast razine mora bio 30 do 60 centimetara. Ako poraste 4,5 stupnja, smatra se da bi razina mogla porasti do metra. Recimo, kolege iz Splita radile su s Nijemcima moguće scenarije porasta morske razine i procijenili štetu koja se može očekivati u Hrvatskoj - do kraja stoljeća bila bi između jedne i devet milijardi dolara godišnje. Uzeli su u obzir gustoću naseljenosti, izgrađenost obale... naravno, štete bi bile manje ako bismo se mi odgovornije ponašali. Ta se studija radi svakih pet godina, radi je Intergovernmental Panel on Climate Change, jedna od zadnjih je ova koju spominjemo i na njoj je radilo oko 1000 znanstvenika autora i isto toliko recenzenata. Jedan od recenzenata bio sam i ja.
Spomenuli smo i da se ekstremi povećavaju - dulja sušna razdoblja, intenzivnija kišna razdoblja.
- Kiša pada otprilike u istoj količini, ali kraće, intenzivnije, i imate poplave, s duge strane imate suše, uništavanje usjeva. Pokazuje se, uz globalni porast temperature, da će razdoblja visokih temperatura dulje trajati - ako temperatura 40, 45 stupnjeva Celzijevih potraje dulje od tjedan dana... to povećava smrtnost. Neki dijelovi Zemlje bit će u boljoj, neki u lošijoj situaciji...
Što će za posljedicu imati...
- Migracije, naravno. Sve tropsko i suptropsko područje naći će se u problemu, i ove migracije koje smo doživjeli samo su lagana najava onoga što se može očekivati. Migracije su stvar koja je vrlo opasna, jer velike zemlje poput SAD-a puno pridonose globalnom zatopljenju, stvore nerazvijenim zemljama probleme koji dovode do migracija, ali one neće ići u Ameriku, jer tko će preploviti Atlantik, nego u druge zemlje... Tu je pitanje internacionalne solidarnosti vrlo važno.
Jesmo li dovoljno senzibilizirani na tu problematiku?
- Rekao bih da jesmo, samo znate, klimatolozi rade na skali od 100 godina, a politička događanja se zbivaju na skali od nekoliko godina. I političarima je nepopularno poduzimati mjere koje će dati učinak za sto godina, oni moraju gledati na “svoje” četiri godine. Ima dalekovidnih ljudi koji shvaćaju problem i naći će u tome i ekonomski interes. Ako nećemo više koristiti ugljen, naftu, plin, možda je to nešto što moramo smisliti, i ako se u pravi čas uključimo, možemo i profitirati.
Sjećam se eksperimenta od prije par godina, energent su bile neke koštice, hrana ljudima u Africi, koje su zbog toga toliko poskupjele da su Afrikanci dodatno umirali od gladi.
- Pa to nije lagano, sigurno. Ali važni ljudi podupiru istraživanja, znate da je papa Franjo 2015. izdao encikliku u kojoj se založio za ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu, jer nema načina da zaustavimo stvari. Klimatski sustav je trom sustav, ako ga sad zaustavite... nije kao automobil da stane za par metara, on je više kao brod.
Do prije desetak godina puno se govorilo o “ozonskim rupama”, “sunčevim pjegama” kao strašno opasnim, sad je ta priča skroz utihnula.
- To je dobar primjer međunarodne suradnje. Radilo se o ozonskim rupama, rupama u ozonskom omotaču, koje su primijećene sredinom 1980-ih, zbog kojih je sunce zračilo bez zaštitnog omotača i bilo jako opasno. Otkriveno je i što ga uništava, klorofluorougljici, koji se nalaze u hladnjacima, klima-uređajima...
I?
- U Montrealu je postignut međunarodni dogovor da se smanji emisija i da se to kontrolira. Nakon što je na osnovi dogovora smanjena emisija klorofluorougljika, primijećeno je da se ozonski omotač oporavlja. Kad je riječ o klimatskim promjenama, treba smanjiti emisiju ugljičnog dioksida i nekih drugih plinova, i tu postoje neki sporazumi, iz Kyota, Pariza, ali nisu ni blizu tako efikasni. Postoje vrlo jaki politički otpori, kao što sad vidite i na primjeru SAD-a. U vrijeme Obame napravljen je dobar dogovor SAD-a i Kine, ali izgleda da će ga ova administracija opozvati.
Kad ste oceanolog, jedna od najatraktivnijih svari je sigurno istraživanje na terenu. Vi ste 1993. sudjelovali u istraživačkom krstarenju Pacifikom na američkom brod Sproul.
- Ima i drugih zanimljivih stvari... Prije dva mjeseca obilježena je 50. godišnjica najveće poplave u Veneciji, 1966., i ja sam pozvan da govorim na znanstvenom skupu. Skup je održan u Palazzo Labia, koja je sva oslikana Tiepolovim freskama, tako da mi je trebalo neko vrijeme da se sasvim koncentriram na svoje predavanje, takav dojam one ostavljaju. Inače, jedna od stvari na kojima radim je povezivanje našeg Odsjeka s oceanografskim institutom u Veneciji.
Baš jedan Splićanin ondje razvija metodu “Mojsije”, protiv poplava u Veneciji.
- Da, sve nam može biti korisno, jer imali smo već poplave u Rijeci, Rovinju, Zadru, čak do Trogira. Posljedice globalnog zatopljenja u Jadranu se već osjete.
No, Sproul...
- Sproul nije prevelik brod, pedesetak metara, ali i takav je veći od bilo čega što mi imamo. Dobro je dok ste u obalnom području, ali kad iziđete na Pacifik, onda krene valjanje, cijela donja paluba zna biti pod morem. Kod nas obično imate puno mornara, ali u Americi nije tako, pa je bilo samo pet članova posade, tri časnika, koji voze brod, strojar i kuhar. Ostalo sve rade sami znanstvenici. Bio sam u smjeni od 8 do 12, noću, gdje zapravo vidite samo osvijetljen krmeni dio i da se brod jako valja, ništa drugo. Spustili smo instrument u more. Naravno, cijelo smo se vrijeme držali, ali kad je instrument izlazio van, morao sam se pustiti, morao sam ga primiti... dodao sam ga kolegici, ali taj čas je val preplavio cijelu palubu i ja sam bio u moru. Jedina misao mi je bila hoće li me baciti natrag na palubu ili u more. Bacilo me na palubu, na sreću, tu se sve odvija brzo.
Što ste mjerili?
- Mjeri se salinitet, temperatura, tlak... iz toga onda možete računati struje i razne druge stvari.
Čuvenim Knorrom ste krstarili Jadranom.
- Godine 2003. krstarili smo, opet s Amerikancima, Jadranom Knorrom, jako poznatim brodom u oceanografiji jer je iz njega otkriven Titanik, 1985. ako se ne varam. Znali su šire područje potonuća, iako je to ipak igla u plastu sijena. Našao ga je čuveni podmorski arheolog Bob Ballard, jer su u jednom trenutku vidjeli nešto što nije prirodno - naravno, sve je to zamuljano, slaba rasvjeta, ali oni su vidjeli pravilnu okruglu strukturu.... bio je to kotao s Titanika. Knorr je dug sto metara, što nam je dobro došlo jer smo išli u veljači, puhala je bura, nikoga nije bilo na moru, prošli smo Jadran uzduž i poprijeko, a nijednom nismo pristali na kopno.
Što ste pronašli?
- Masu stvari, istarsku frontu, velike cirkulacijske sustave, prvi put smo mjerili turbulenciju u moru zahvaljujući američkim uređajima... Najveća prednost je bilo to da smo mogli raditi ono što ne možemo našim brodovima, mogli smo raditi po jakom vjetru, što je nama dragocjeno... Bilo je trenutaka kad je more bilo grubo čak i za takav brod od 100 metara, u vrijeme senjske bure, koja je puhala brzinom od 40 čvorova.
A zašto niste pristajali?
- Dan takvog broda košta 25.000 dolara. Ni ljudi koji na njemu rade, ni dnevnice, oprema, samo brod... znači 750.000 dolara za mjesec dana. A vezati se i gubiti svaki sat 1000 dolara - to Amerikanci neće napraviti. Ne možete si priuštiti da ljude, osim ako nisu jako bolesni, vodite doktoru. Obično vode svoga. Mi ga nismo imali. Jednog dana mi je kolega Austrijanac rekao da ga užasno boli zub, a kapetan mu je rekao da će mu pomoći on i prvi oficir - samo da prvo moraju pročitati upute kako se to radi. I Austrijanac se vratio sasvim zadovoljan! Nekako su mu to zatvorili... Tako je dočekao kraj krstarenja.
Jednom metodom za analizu valova koju ste stvorili koriste se danas - i ekonomisti.
- Prije nekoliko godina dvojica kolega i ja radili smo istraživanja oko Lastova, tamo postoje neki unutarnji valovi koji kruže oko otoka, jako su zanimljivi, velikih amplituda... Razvili smo statističku metodu za analizu takvih valova, tzv. parcijalnu valićnu analizu. Mi smo je predložili za analizu morskih valova, da bi se nedavno metoda počela koristiti u u drugim područjima. Koriste je, npr., ekonomisti. I citiraju nas i priznaju nam prvenstvo! Sada gledam radove koje uopće ne razumijem, recimo “Utjecaj dionica i obveznica na tržište SAD-a”, ja nemam pojma što je to, a oni koriste našu metodu.
Svirali ste klasičnu gitaru deset godina, išli u osnovnu i srednju glazbenu školu, pa ste bili sasvim kvalificirani još kao student otkriti grešku u nazivu jedne od najslavnijih hrvatskih slika.
- Da, prvi članak koji sam u životu napisao nije bio iz fizike, pisao sam o tome da Vjekoslav Karas nije naslikao “Rimljanku s lutnjom”, nego s - mandolinom. Objavio sam to kao maturant u Oku. To je napuljska mandolina, a lutnja, uz to što ima kruškolik oblik, po svemu se razlikuje.
No, zanimalo vas je sve u vezi s gitarama.
- Je. Istražio sam život varaždinskog glazbenika koji je konstruirao svoju vlastitu gitaru, koja je imala dodatne žice. Zvao se Ivan Padovec (1800. - 1873.) i napravio je vrlo lijepu karijeru u Beču. Pisao je muziku koja je bila u duhu ondašnjeg vremena, recimo, Rossini bi napisao neku operu, onda bi je glazbenici obrađivali na razne načine. Kad je imao 48 godina, oslijepio je, vratio se u Varaždin, ali očito je imao jako dobro razvijen sluh i nedostatak vida je dobro kompenzirao, tako da je ostao aktivan i zadnji je koncert imao nekoliko mjeseci prije smrti.
Kad ste počeli svirati gitaru, sasvim ju se drukčije tretiralo nego danas.
- Pisao sam i o tome kako je gitara, od 1960-ih godina, kad sam je počeo učiti, kad je bila više amaterski instrument i tretirala se kao tamburica, došla do instrumenta koji ima pravo uporište u klasičnoj glazbi. Pri čemu Hrvatska ima jako dobre gitariste, uglavnom učenike profesora Darka Petrinjaka. Moja supruga je profesionalna glazbenica, pa ako u nešto nisam siguran, mogu to i s njom provjeriti.