Klara Mucci, splitska glumica s inozemnom karijerom: Volim dobar art i dobru komercijalu, a najdraža mi je kombinacija

Iza umjetničkog imena glumice Klare Mucci krije se Klara Mučibabić. Splićanka je umjetničko ime uzela na prijedlog stranih agenata.

Nakon završene ADU u Zagrebu, Mucci, naime, uglavnom snima filmove i serije u Europi.

No, znaju je angažirati i domaći filmaši. Glumicu, tako, upravo gledamo u omnibusu "Do kraja smrti" Anđela Jurkasa, a uskoro ćemo je gledati i u Sviličićevu filmu "Glas".

Kako komentirate veći glumački angažman izvan Hrvatske? Jeste li se otisnuli vani kao mnogi mladi zbog manjka posla ovdje ili...?

– Situacija u mojoj branši uvijek je nepredvidljiva i nema garancije ni pravila.

Želja da radim strane produkcije više izlazi iz mojeg avanturističkog duha i znatiželje, ne nužno iz potrebe ili ideje "vani je bolje".

Prvenstveno mi je želja raditi dobre projekte s dobrim ljudima ma gdje oni bili.

Moraju li mladi danas najprije uspjeti vani da ih doma "prepoznaju"?

– Mislim da ne moraju, ali percepcija što i kako te prepoznaju sigurno je drugačija.

Neke stvari koje sam radila vani ovdje nitko neće imati priliku vidjeti jer su odradile svoj festivalski život izvan Hrvatske.

Većina mojih uloga i dođe iz toga što bi me zapazili u filmu na nekom festivalu. I to mi je najveći kompliment.

Kako ti je živjeti na nekoliko adresa? Split ipak prednjači?

– Uživam biti u Splitu, ali, nažalost, ovdje nisam vezana poslom. Više sam u Zagrebu.

Sviđa mi se takav život. Ne znam kako bi to izgledalo biti samo na jednom mjestu sa svim svojim stvarima na okupu, ha-ha.

Engleski mi je kao materinski

Kako ti je vraćati se iz Europe u Hrvatsku? Primjećuješ li svaki put sve veće razlike?

– Nije mi problem budući da je Hrvatska u EU-u, ha-ha. U zadnje vrijeme putovanja su mi povezana isključivo uz posao.

Život na setu je jedinstven i fokus je na projektu, tako da percipiram jedino nove ljude i odnose unutar tog seta.

Nema prostora generalizaciji jer, evo, zadnji projekt smo snimali u Bratislavi, a radi se o engleskom filmu s glavnim castom: tri Britanca, Amerikanac, švedska glumica i ja iz Hrvatske.

A glumiti na stranom jeziku u odnosu na materinski?

– Što se tiče glumačkog procesa, ne osjećam nikakvu razliku, također, engleskim se služim gotovo kao materinskim pa mi nije problem glumiti ili improvizirati na tom jeziku.

Ali, općenito primjećujem razliku na filmu. Konkretno, u filmovima na engleskom jeziku jezik je jako bitan i nosi glumu, a kod nas je to ponekad u drugom planu i preferira se tzv. prirodna gluma, odnosno izgovor koji zna biti nerazumljiv.

Po mojem mišljenju, dobra gluma ne isključuje dobar govor, dapače.

Kako reagiraju strani producenti i redatelji kad te vide? Misle li da nisi iz Hrvatske zbog egzotičnijeg izgleda?

– Da, ponekad misle. Često ne znaju gdje bi me smjestili pa me vežu uz razna mjesta, a najčešće uz kozmopolitski London, možda zbog izgovora ili CV-ja.

Čak se par puta dogodilo da mi prvo kupe kartu iz Londona misleći da sam tamo bazirana.

U koje se glum(i)ce, domaće i strane, ugledaš?

– Jako volim rad Michelle Williams, Cate Blanchett i Nicole Kidman, a od glumaca Sama Rockwella, Garyja Oldmana, Paula Danoa, Christiana Balea. Oni su mi trenutno prvi pali na pamet.

Kakve ti uloge najviše odgovaraju? Koju bi ulogu voljela odigrati?

– Dobre su uloge, po mojem mišljenju, one koje su dobro napisane i dobro odglumljene i u tom kontekstu ima puno uloga koje bih voljela odraditi.

Zadovoljna sam ulogama koje dobivam, ne mogu se požaliti, uvijek su to neki jaki karakteri u igri, pokretači radnje.

Zadnja mi je bila uloga dvostruke agentice za vrijeme Drugog svjetskog rata. Voljela bih glumiti u nekoj komediji ili mjuziklu.

Kazalište me također sve više privlači, uživala sam radeći svoj diplomski ispit u klasi Dolenčić/Prohić na ADU.

Mogu izraditi scenu i sašiti kostim

U glumu se dobro uklapa završeni studij modnog dizajna te teorije kulture mode na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

Ti si valjda jedina glumica koja može i usput obnašati (i obnaša) ulogu scenografkinje, barem u Hrvatskoj, ako ne i na svijetu?

– Sigurno nisam jedina na svijetu, ali jest da je to rijetka kombinacija.

Bila sam scenografkinja na tri strana seta i jednom sam radila kostime.

To je zahvalno iskustvo jer glumci nisu uvijek svjesni procesa i dugotrajnosti rada u pretprodukciji, ali i postprodukciji.

U "Do kraja smrti" tumačiš filmofilku koja preferira multipleks u odnosu na art kina i komercijalni film u odnosu na onaj s kadrovima od "100 dana".

Jesi li dodavala vlastite rečenice ili su bile zadane? Voliš li i blockbustere i festivalske naslove?

– Radila sam po zadanom scenariju, iako je dosta toga improvizacija, ali bazu se nikada ne smije mijenjati.

Što se tiče mojeg stava prema tome, volim i dobar art film i dobru komercijalu, a najdraža mi je kombinacija. A to je najteže postići.

Njeguješ "cool", nezavisan imidž. Kako se on uklapa u, recimo, photo-session za "glam" časopise?

– Nadam se da je to kompliment i zahvaljujem. Volim transformacije i mogu izgledati potpuno drugačije s malo drugačijom šminkom i frizurom.

Uvijek su mi zabavni takvi izleti i volim raditi u različitim projektima koji mi to omogućuju.

U tom časopisu dijeliš naslovnicu s još nekim mladim glumicama poput Tare Thaller, Tese Litvan i Lane Menige. Formira li se to nova generacija glumica i kako se, po tvojem mišljenju, ona uklapa u recentni CRO film?

– Čini mi se da je tako. I nadam se da će se povećati zastupljenost glumica u filmovima.

Tara, Tesa i Lana su sve jako talentirane glumice i bila bi prava šteta to ne iskoristiti. A nisu same, znam ih još mnogo netom diplomiranih, a i onih koje su to već duže vrijeme pa ih ne viđamo dovoljno. I ovo govorim samo o Zagrebu.

A gdje su još glumice i glumci iz drugih regija, Splita i Osijeka na primjer. Hrvatski bi film trebao rasti i razvijati se sukladno svojim generacijama i regijama.

Prirodno bi bilo da jedno uvjetuje drugo i da bude u skladu sa svakodnevicom. Čini mi se da se to u posljednje vrijeme sve češće i događa i nadam se da će se taj trend nastaviti.