Kako su s ‘Velebitom‘ potonule hrvatske nade o podmorskim diverzijama: ovo je priča o našoj prvoj i zadnjoj podmornici

Možda i niste znali da Hrvatska i njezina ratna mornarica imaju podmornicu. Ona je, doduše, na suhome, u splitskoj luci ‘Lora‘, i već godinama prolaznicima tužno svjedoči o pokušajima iz ratnih vremena da kao vjekovno pomorska nacija i mi imamo sredstvo za položiti minu ili ispaliti torpedo na ljutog dušmanina.

‘Velebit‘ joj je bilo ime, makar je podmornica, žensko. Plovila je vrlo kratko, ciglih 5 godina. Rođena je još u doba SFRJ i bila je tek jedna od ukupno 6 diverzantskih podmornica klase Una, izgrađenih od 1981. do 1989. za potrebe vojske bivše države. Hrvatska je jednu zaplijenila dok je bila na servisu u Splitu početkom Domovinskoga rata, te su je stručnjaci sa zagrebačkog Brodarskog instituta koju godinu kasnije preprojektirali, osuvremenili i produžili joj trup da može primiti Končarev dizelski generator koji joj je omogućavao veću autonomiju.

Prova ‘Velebita‘

Duje KlarićCropix

Prva i dosad jedina podmornica u sastavu Hrvatske ratne mornarice svečano je porinuta 16. siječnja 1996. godine, nakon dorade u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata. Kum joj je bio tadašnji načelnik Glavnog Stožera, general Zvonimir Červenko, a prvi zapovjednik Stjepan Korda. Uz šest članova posade, podmornica je mogla primiti još i četiri diverzanta. Duljina trupa ‘Velebita‘ iznosi malo više od 21 metra, te je podmornica bila predviđena za zarone do 120 metara dubine i plovidbu brzinom od 8 čvorova. Zbog njezine je veličine bilo vrlo teško otkriti sonarima, te je bila idealno plovilo za obavljanje diverzantskih akcija, polaganje mina, obavljanje ophodnji i tajnih izviđanja. Mogla je nositi četiri diverzantske ronilice R-1, do 12 diverzantskih priljepak-mina ili od 4 do 6 ležećih mina koje se polažu po dnu. Redovito održavanje podmornice s vremenom je postajalo sve veći teret, pa je nakon crkavanja baterija par godina služila samo površinskoj plovidbi, da bi 2005. bila  konačno izvučena na suhi vez. Cijena održavanja i godišnjega remonta podmornica ovoga tipa nije baš mala: redoviti servis se kreće oko 100 tisuća eura, generalni remont preko 700 tisuća eura, a nove baterije stoje čak oko pola milijuna eura.

‘Velebit‘ nije imao puno više sreće ni kao muzejski eksponat: nakon MORH-ova neuspješnog pokušaja prodaje za oko 8 milijuna kuna ponuđen je davnih dana Tehničkome muzeju u Zagrebu, ali je navodno bio prevelik da bi se iz Splita otpremio u metropolu. S njime je tako u Lori do danas ostala nasukana cjelokupna povijest hrvatske podmorničarske brodogradnje, začeta još početkom 20. stoljeća u Puli, za tadašnje potrebe austrougarske mornarice.

Brodarski institut u Zagrebu

Damir Krajač/Cropix

Prije par godina u medijima je zakratko oživljena ideja hrvatske izvozne proizvodnje male napadačke podmornice koja bi nastala na temelju kreativnih iskustava s ‘Velebitom‘. Projekt male ratne podmornice imena Drakon je primarno za strana tržišta trebala razvijati zagrebačka tvrtka Adria-Mar brodogradnja d.o.o., inače poznata po gradnji obalnih ophodnih brodova za Libiju. Na predlošku ‘Drakona‘ radio je inženjer Ivan Mušterić, magistar znanosti koji je projektirao modernizaciju ‘Velebita‘ te u Brodarskom institutu,  MORH-u i Hrvatskoj ratnoj mornarici bio aktivan desetljećima. Za novu hrvatsku džepnu podmornicu bile su navodno zainteresirane mnoge azijske zemlje, no priča se nije pomaknula puno dalje od papira i digitalnih simulacija.

I to nije nikakvo čudo, te bi bilo vrlo licemjerno još uvijek roniti krokodilske suze za davnom propašću još jednog produkta hrvatske kreativne pameti. S Jugoslavijom su, naime, u Hrvata u nepovrat otišli kadrovi i tehnika već i za samo održavanje i spašavanje podmornica, a kamoli ne i oni za njihovu posve samostalnu proizvodnju. Hrvatska već dulje od 30 godina ne gradi podmornice i više nema takve pogone. SFRJ je osamdesetih godina imala čak 16 podmornica i 220 aktivnih podmorničara, od kojih je svaki godišnje pod morem proveo najmanje 600, a časnici i preko tisuću sati. Sustav njihove obuke i školovanja više ne postoji ni u tragovima, a da se i ne govori o pripadajućoj servisnoj tehnici ili podmorničarskom inženjerstvu.

Bazen Brodarskog instituta odavno je suh

Damir Krajač/Cropix

Obnova te industrije, kao i one suvremenih baterija, hidrauličkih sustava, elektromotora, dizelskih generatora i ostalih pratećih tehnologija ukorak s najnovijim trendovima, bio bi posve neprobavljiv izazov i za puno moćnije zemlje od ove naše turističke razglednice. Podmornice, makar i one džepne, spadaju u najkompleksnije borbene sustave današnjice, te njihova izgradnja pretpostavlja posve suvereno vladanje najvišim tehničko-tehnološkim dostignućima.