"Lipo je zaradit koju kunu, ali lipo je, brate, i po komodu se itnit u more..." - mudro zbori moj susjed, sažimajući i u toj rečenici sve ono što čini bukteći turizam u Dalmaciji.
Nema tko nije stvorio sobu, garsonijeru, apartman, o onima koji su digli kredite i investirali u vile, da i ne govorimo, da bi "podebljao" obiteljski budžet, mršavu mirovinu, "pokrio" nezaposlene članove kućanstva...
I odlično je, u to nema sumnje, kad se uspije svakog mjeseca s kojom tisućom kuna više planirati sljedeći, ali kao i svaka druga medalja, i ova ima naličje, zbog kojeg se puno brzo počelo grintati.
E, ne može se više u grad, šta zbog gužvetine, šta zbog "skupinje", šta zbog toga šta više u grad "nemaš zašto ić", jer nema ni butige, ni servisa, sve su fast i slow foodovi.
Ajme je na gradskim ulicama, ajme u natrpanim autobusima, ajme na plažama, na kojima nemaš gdje stat "u svom miru".
I zato kad dođe konac kolovoza i rujan, sve polako počinje dobivat neku "miru".
Gostiju još ima, još se vrte euri, ali se ipak lakše diše. Najveći pritisak popušta i domaćin se polako opušta...