Kad bi Škoro pokazao svoj moćni instrument, svi bi četnici momentalno ispraznili crijeva u čakšire, a o on im se ne bi smilovao... Čitav njegov ugled temelji se na nesporazumu

Škoro im se, međutim, ne bi smilovao. Bezobzirno kršeći Ženevsku konvenciju, opleo bi jedan brzi, osjećajni solo na najtanjoj žici, na što bi se ratni zarobljenici, kao u partizanskim filmovima, stali grčiti i izvijati i s krikom rušiti po travi. Trzajući se u agoniji tkogod bi od njih svojim zadnjim dahom gorko šapnuo: “Proklet bio Miroslav Škoro i njegov smrtonosni bećarac.”

Škorina tamburica često je bila najbolje što je naša vojska imala. Pa i ako Škore nije bilo u Hrvatskoj, a nije ga bilo veći dio rata. Tamburica je bila čudovišno interkontinentalno oružje za kakvo bi Kim Yong-un bez mnogo razmišljanja dao i lijevi i desni testis. Tamburicom je Škoro preko čitavog Altantika, na više od sedam tisuća kilometara zračne linije, iz Pittsburgha u Pennsylvaniji precizno gađao srpske ciljeve oko Vinkovaca, Petrinje i Drniša.

Šaljivi nesporazum

Tek što se to, sve do prije nekoliko dana, nije znalo.

Neobično je kod Domovinskog rata da se on stalno mijenja, svaki je dan drugačiji, kao rijeka. Što bi onaj filozof rekao, ne možete dvaput ugaziti u isti Domovinski rat. Domovinski rat iz 1991. nije ni nalik onome iz 1997. ili 2008., a da 2019. ni ne spominjemo. Dvadeset pet godina od rata ovdje se još otkrivaju novi junaci i nova junaštva.

Eto, na primjer, za Miroslava Škoru bi do jučer rekli da je bio obična, civilna kukavica koja je negdje daleko u Americi pisala tradicionalne narodne pjesme o vrancima i oranicama, tamburaške balade s poznatim motivima u kojima se, napokon, ni ne spominje rat.

Poslušajte jednom pozornije “Ne dirajte mi ravnicu”, kako je to Miroslav Škoro lukavo napisao. Pjesma bi, za razliku od “Čavoglava”, svirala na radiju i da su Srbi pobijedili. Nema u “Ne dirajte mi ravnicu” ni jednog jedinog stiha po kojemu bi se zaključilo da je to nešto o pravednoj borbi golorukog hrvatskog naroda protiv mnogostruko brojnijeg srpskog agresora. To je značenje u pjesmu, bogzna zašto, kasnije upisano.

Sve domoljublje Miroslava Škore zapravo počinje iz jedne zablude, čitav njegov ugled neustrašivog borca za hrvatsku stvar temelji se na šaljivom nesporazumu. Tip ima manje braniteljskog staža od Viktora Ivančića, a nastupa ponosno i uvrijeđeno kao da je on, lično, oslobodio domovinu. On je danas ikona naše borbe i stradanja. On je, kaže, “1991. na ramenu nosio tamburicu.” Pa to je zbilja za popišat se od smijeha.

Junak Stipetić

S druge strane, u subotu je u Ogulinu jedan gradski trg dobio ime pokojnog generala Petra Stipetića i to je prošlo vrlo tiho. Nije došao ni premijer, ni predsjednica, ni ministar obrane Damir Krstičević, nije se pojavio, da ne nabrajamo, nitko zaista važan, premda su Stipetićeve zasluge za Hrvatsku upravo neizmjerne.

Preuzeo je visoku zapovijednu dužnost još u rujnu 1991., na samim nesigurnim počecima Hrvatske vojske, još dok je Davor Domazet Lošo u Beogradu krnjav čekao da mu vojni stomatolozi izbruse dentijeru, a Miroslav Škoro u nekoj pitsburškoj pekari, prstom pokazujući kruh na polici, s ceduljice s mukom sricao: “Giv mi det pis of bred.”

Stipetić je, napokon, tu ostao sve do samog kraja, u kolovozu 1995., kad mu je pukovnik Čedo Bulat na pustoj banijskoj cesti odsječno salutirao i predao čitav Dvadeset prvi kordunski korpus Republike Srpske Krajine s pet tisuća vojnika.

General Petar Stipetić je, ukratko, i počeo i završio rat. Sviđalo vam se to ili ne, zbog Petra Stipetića mi danas plaćamo u kunama, Ljubo Ćesić Rojs je diplomirani inženjer prometa, a “Ne dirajte mi ravnicu” hrvatska domoljubna pjesma.

Ali, to je jedan drugi Domovinski rat, onaj pravi iz 1991. i 1995. koji nema mnogo veze s ovim izmišljenim junacima i junaštvima Domovinskog rata 2019. godine. Zbog toga nitko zaista važan nije u subotu došao u Ogulin. Petar Stipetić i njegova hrabrost, dobrota, skromnost i poštenje naprosto se ne uklapaju u laži u koju nas desničari ustrajno uvjeravaju.