Bila je srijeda, 11. ožujka 2020. godine, u dan točno prije tri godine, kad je Tedros Adhanom Ghebreyesus, predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije – nakon što je nešto ranije, 30. siječnja, proglasio izvanredno stanje u javnom zdravstvu od međunarodnog značaja – proglasio pandemiju: svijet je u tom trenutku bilježio 121.564 slučaja zaraze i 4373 smrtna slučaja od zaraze.
Radilo se, naravno, o koronavirusu; nema valjda nikoga na kugli zemaljskoj tko to ne zna. E sad, je li virus, nazvan Sars-CoV-2, stigao od šišmiša s “mokre tržnice” u kineskom Wuhanu ili je “pobjegao”, odnosno “pušten” iz kakvog laboratorija, ne zna se; priča je to koja će još dugo, preskačući jedna drugu, zabavljati one kojima je to i dalje važno (iako mislim da ih doista, osim možda u znanstvenim ili obavještajnim krugovima, nema puno).
Ostaje tek činjenica da je trag do prvog pacijenta oboljelog od ove respiratorne bolesti vodio unatrag do početka prosinca 2019., a samo tri mjeseca kasnije sav svijet se našao u opasnosti, zbog čega je SZO epidemiju okarakterizirao kao pandemiju.
Pandemija je, dakle, prije tri godine proglašena, a je li i “odglašena”?
Kao da jest, ali zapravo nije.
Bez jedinstvene definicije
Dr. Robert H. Shmerling, urednik u harvardskim publikacijama, u listopadu prošle godine piše kako se mjere predostrožnosti protiv COVID-a jedva vide, a “ipak i dalje imamo tisuće novih infekcija COVID-19 i stotine povezanih smrti u SAD-u svaki dan. Dakle, je li doista gotovo? I što se mijenja, ako se ta odluka ikada formalno donese?”
Pritom dr. Shmerling misli na SAD, ali ni u Europi, kao ni u Hrvatskoj, nije puno drugačije: prema podacima sa stalno ažurirane stranice koronavirus.hr, u trenutku pisanja ovoga teksta u Hrvatskoj je bilo 449 oboljelih.
Dr. Shmerling piše da je definirati početak pandemije teško, ali da isto vrijedi i za njezin završetak, jer “koliko god se čudno činilo, ne postoji jedinstvena, dogovorena definicija pandemije koju koriste sve zemlje, agencije za javno zdravstvo i svjetski čelnici”.
No možda postavljanje čvrstog datuma završetka ove pandemije ionako nije važno, sugerira dr. Shmerling, zaključujući kako je u vezi s njom još puno toga neizvjesno i kako još uvijek ne možemo računati da je u potpunosti okončana.
Daleko od kraja
On je o tome pisao prije zamalo pola godine, no “i danas smo daleko od kraja pandemije”, piše cijenjeni medicinski tjednik The Lancet, navodeći da postoji nova, opasna faza koja zahtijeva pozornost; “umjesto da se nadamo kraju, da spuštamo razinu opreza i mislimo da je problem negdje drugdje, svi bismo trebali ostati na oprezu, poticati maksimalnu transparentnost u prijavljivanju slučajeva, bolničkih prijema i smrti te ubrzati zajednički nadzor varijanti testiranja i cijepljenja. Pandemija je daleko od kraja”.
Možda je to točno, možda je svijet, umoran od opreza, zatvaranja, strepnje od zaraze i straha od smrti jednostavno sam odlučio da je pandemija završena, pa neka to nitko nigdje nije oglasio nikakvom službenom rečenicom.
Uostalom, i iz znanstvenih krugova stižu objašnjenja kako su mutirani virusi sve slabiji, kako će COVID-19 postati endemska bolest i javljati se na ograničenim područjima snagom gripe, ili čak samo prehlade, što samo doprinosi dojmu da je sve gotovo.
Odluka javnosti
I "Time" se nedavno bavio temom okončanja pandemije (u SAD-u), navodeći kako povjesničari pandemija - između znanstvenog suglasja, odluke predsjednika ili onoga što o tome misli javnost - biraju uglavnom “odluku” javnosti.
Pandemija, izbijanje ove zaraze proširene po cijelome svijetu, te “lockdown” – zbog kojega se u jednom trenutku čak 99,4 posto svjetske učeničke populacije našlo u situaciji da su im škole zatvorene – doveli su do velikih i ozbiljnih globalnih ekonomskih poremećaja, kaosa na tržištu, poskupljnja, nestašica... Kriza je nazvana “najvećim ekonomskim, financijskim i društvenim šokom 21. stoljeća”.
Do ruba Zemlje
Mnogo toga je u međuvremenu posve normalizirano, no pandemija nam je – pa sad, završena ili ne – ostavila puno štetne “prtljage”: ne računajući samo posljedice bolesti koje mnogi od nas nose (potpisnica ovoga teksta, na primjer, već je više od dvije godine gotovo posve lišena svijeta mirisa, a i ono osjeta njuha što ga još ima potpuno je deformirano), kao da smo se počeli kretati unatrag; ostale su nam podjele i teorije zavjere oko bolesti koja zapravo “ne postoji”, “izmišljena je”, oko cjepiva kojemu je svrha “globalna kontrola”, “izazivanje bolesti”, “smanjenje globalne populacije”; podijeljeni smo na vaksere i antivaksere, i u svim tim kontreštavanjima stigli smo skoro do ruba Zemlje, odakle bismo pali da nije visokih snježnih planina i agenata koji sprječavaju da se tako nešto dogodi, je l’ te.
Ukratko, umorni smo od korone, za nju kao da više ne želimo ni čuti niti išta više o njoj znati, a njezine repove – ili mogućnost kakvog novog zamaha – zanemarujemo. Dosta nam je. Proglasio netko kraj pandemije ili ne.
Ipak, WHO ju je prije tri godine proglasio, pa ostavimo njima “zadnje slovo” oko toga gdje smo sad.
Zadnjeg dana siječnja WHO je objavio da je COVID i dalje globalna hitna situacija, ali da bi se pandemija ove godine mogla približiti kraju.
Svijet je, usprkos opasnosti koja traje, ipak “u puno boljoj situaciji nego što je bio prije godinu dana”. WHO je procijenio da najmanje 90 posto svjetske populacije ima određenu razinu imuniteta na COVID zbog cijepljenja ili infekcije.
“I dalje se nadamo da će u nadolazećoj godini svijet prijeći u novu fazu u kojoj ćemo smanjiti hospitalizacije i smrtne slučajeve na najnižu moguću razinu, te da će zdravstveni sustavi moći upravljati COVID-om na integriran i održiv način” objavljeno je.