Prvi istražitelji ovih su dana zakucali na vrata srušenih domova u Strašniku, selu pokraj Petrinje u kojemu je potres do boli ogolio sve razmjere mita, korupcije i kriminala počinjenog nakon "Oluje".
Učinili su to s dvadeset godina zakašnjenja. Vijesti o selima u banijskom kraju koja su zakidana u poslijeratnoj obnovi bilo je već koncem devedesetih. No Tomislava Stanića, čija se kuća – o čemu je opsežno prva izvijestila upravo Slobodna Dalmacija – urušila jer na "kantunima" nema armiranog betona, raduje što se ipak nešto pokrenulo. Istražitelji su došli, obišli selo, pregledali uništene kuće.
– Nadam se da će se naći tko je to projektirao, tko gradio. Onaj tko je gradio je najodgovorniji. I onaj tko ga je nadzirao. Nema tu neke velike priče. To mi u Strašniku očekujemo, ne treba nam ništa više od toga – kaže nam Stanić.
Mnogi prst krivnje usmjeravaju prema Ivi Žiniću, aktualnom sisačko-moslavačkom županu, koji je, u vrijeme kada su se na tom području obnavljali, rekonstruirali i gradili objekti srušeni u ratu, u Ministarstvu razvitka bio glavni inženjer za obnovu.
Stanić je, međutim, uvjeren da krivce treba tražiti na puno prizemnijoj razini.
– Vidim da sad svi to prebacuju na politiku. Idu valjda izbori pa su žedni i gladni politike, i onda se prepucavaju. Politika nema veze s ovim. Politika je dala novce, država je krenula u obnovu, a krivce treba tražiti među onima koji su gradili i nadzirali – uvjeren je Stanić.
Dio njih se oglasio posljednjih dana. Tvrde da su sve radili po propisima. I da je država, kako bi uštedjela, snižavala kriterije kako bi obnova što prije završila.
Stanić zato upozorava da treba naći ključni dokument. Koji je njima, kao vlasnicima, od početka bio uskraćen.
– Mi u Strašniku ne možemo saznati tko je to sve projektirao i to je ono što nas muči. O tome svi šute. Očekujemo od DORH-a da to otkrije. Mi znamo što su ovdje radili i kako su radili. Reći ću vam samo jedno: tko god je gradio te kuće, i nadzirao gradnju, treba prvi ići u zatvor – poručuje Stanić.
Žinića se sjeća da je tijekom obnove obilazio Strašnik. Viđao ga je u selu, dolazio je dva puta tjedno. Imao je, pretpostavlja Stanić, neke sastanke, koordinacije...
– Budimo realni: nije Žinić mogao obići svaku kuću koja se obnavljala. Sjećam se da se dolazilo, ljudi su ga na cesti vukli za rukav. "Daj, Ivo, meni napravi ovo, napravi prije, meni ono." On je to izbjegavao, nije bio takav tip, nije želio da ga tako povlače – tvrdi Stanić.
Kada su ljudi u Strašniku vidjeli sav taj "fušeraj" od obnove, krenuli su na to upozoravati institucije. Od Županije do Ministarstva. Te 1998. na HRT-u je čak objavljen i prilog u kojemu mještani otvoreno govore kako im žbuka otpada sa zidova, kako im se noću ruše dimnjaci...
– Nažalost, nitko nije ništa poduzeo – rezignirano kaže naš sugovornik.
To prije što se loša gradnja i zakidanje na materijalu nije događalo samo u njegovu Strašniku.
– Sva ova sela su takva – zaključuje on. Zato i ne čude razmjeri štete nakon potresa, budući da je niz objekata obnovljenih nakon "Oluje" sada predviđen za – rušenje. Što se, prema svim parametrima građevinske struke, nije smjelo dogoditi. Da je sve rađeno po pravilima. Da su u kuće ugrađene propisane armature. I da netko tada nije na nevolji ljudi koji su u ratu ostali bez svojih domova drsko odlučio zaraditi. Mimo svakog reda, prava, morala i – zakona.