Jedna od većih misterija vezanih uz COVID-19 je zašto se neki ljudi ozbiljno razbole, a neki ni ne znaju da su bili zaraženi. Dio teških slučajeva se može objasniti činjenicom da je organizam već bio pod teretom raznih drugih bolesti, ali postoji silno puno primjera kad naizgled zdravi ljudi umiru, piše Slobodna Dalmacija.
U čemu je kvaka?
Upitali su se to i znanstvenici sa sveučilišta u Edinburghu, koji su pokušali doći do odgovora postoji li genetska predispozicija za ozbiljnije posljedice, ili pak predispozicija za biti "zaštićen" od bolesti. Njihovo netom objavljeno istraživanje u znanstvenom časopisu „Nature“ koje otkriva da je pet ključnih gena povezano s najtežim oblicima COVID-a-19, odjeknulo svijetom kao bomba.
U vrhunskom timu znanstvenika koji su proučavali DNK 2244 pacijenata oboljelih od COVID-a na 208 odjela intenzivne njege diljem Britanije i koji su otkrili da je pet gena uključenih u dva molekularna procesa - antivirusni imunitet i upalu pluća - bilo ključno u mnogim teškim slučajevima, sudjelovala je i naša mlada znanstvenica Lucija Klarić.
Lucija je diplomirala molekularnu biologiju na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom prof. Kristiana Vlahovičeka, potom doktorirala na Sveučilištu u Edinburghu u području genetike čovjeka. Trenutno je zaposlena kao post-doktorandica na Institutu za Genetiku i Molekularnu Medicinu, odjelu za Genetiku čovjeka na Sveučilištu u Edinburghu.
Otkad je rad ugledao svjetlo dana, Luciji ne prestaju stizati čestitke, niti se može braniti od poziva novinara.
Profesor Igor Rudan također ne krije da je silno ponosan što je među autorima važne studije i znanstvenica koja je u Edinburgh došla iz Hrvatske, kako bi izradila doktorat, a zatim je ostala u Škotskoj i postala vrhunska mlada znanstvenica u svjetskim razmjerima.
- Ovo joj je ogroman uspjeh - prva autorica u časopisu "Nature" na ovakvom radu u jeku drugog vala pandemije. Bravo, Lucija! – poručio je Rudan.
- Ja sam se pridružila studiji i kao istraživač i kao 'pacijent' iako do sada nisam imala simptoma bolesti. Da bi se, naime, pronašlo koji geni utječu na razvoj bolesti trebali smo i zdrave i bolesne – kaže nam Lucija Klarić.
Cijelu studiju osmislio je prof. Kenneth Bailey koji je koordinirao stotine liječnika i medicinskih sestara.
- Ovo istraživanje ne bi bilo moguće bez izuzetno napornog rada cijeloga tima i velikodušnosti pacijenata koji su pristali sudjelovati u istraživanju – zahvalna je Lucija.
Potanko nam objašnjava kako je teklo istraživanje.
- U ovoj studiji smo istraživali postoji li genetska predispozicija za teški oblik Covid-a. Naša DNA se sastoji od lanca svega četiri različita nukleotida, koje zbog jednostavnosti nazivamo njihovim početnim slovima – A, T, C i G. Mi smo u ovoj studiji uspoređivali DNA 2244 pacijenata sa teškim oblikom COVID-a (pacijenti sa jedinica intenzivnog liječenja, 70 posto sudionika je bilo na respiratoru) i 10,000 ljudi iz opće populacije.
Konkretno, za otprilike 5,000,000 pozicija u njihovoj DNA smo postavili pitanje imaju li ljudi sa teškim oblikom bolesti određeno “slovo” češće nego opća populacija, primjerice ima li većina bolesnih na određenoj poziciji T, dok većina opće populacije ima C – objašnjava naša sugovornica.
Uspoređujući taj način DNA pacijenata sa teškim oblikom COVID-a s općom populacijom otkrili su pet gena povezanih sa teškim oblikom bolesti.
- Svi imamo te gene, samo ljudi koji u tim genima imaju određeno “slovo”, primjerice T, imaju 1.2 do 2 puta veću šansu završiti na intenzivnom liječenju. Ovaj povećani rizik je zapravo mali u usporedbi sa dobi, koja je i dalje najveći rizični faktor, ali nam pomaže u razumijevanju što se zapravo događa u tijelu prilikom infekcije, koji se biološki mehanizmi aktiviraju kao odgovor na virus.
Ovih pet regija se zapravo mogu klasificirati u dva biološka mehanizma, gdje su 2/5 gena uključena u rani odgovor na infekciju, dok su preostala tri gena povezana sa kasnijim fazama bolesti gdje jaki upalni procesi ozljeđuju pluća – tumači Lucija Klarić i napominje kako je zanimljivo da već postoje lijekovi za neke druge bolesti koji djeluju na mehanizme u čijoj su podlozi neki od ovih gena, tako da bi se postojeći lijekovi mogli primijeniti za liječenje težih oblika COVID-a.
- To značajno skraćuje klinička istraživanja jer za te lijekove već znamo da nisu štetni, te preostaje samo ispitati jesu li efikasni u liječenju teškog oblika COVID-a – naglašava biologinja te rezimira kako u znanosti istraživanja često doprinose ukupnom znanju ali su potrebne godine i godine prije nego su izravno primjenjiva, stoga joj je, kaže, bila velika privilegija biti dio tima čiji rezultati potencijalno već sada imaju direktnu primjenu. Ako se predloženi lijekovi pokažu uspješni u liječenju teškog oblika COVID-a, potencijalno će spašavati živote.