Gospođu je jako teško dobiti. Imamo jedino fiksni telefon i bilo je doslovno faza da se na taj telefon po dva mjeseca nitko ne javlja. Pitamo se zar su stalno na terenu!? Poslali smo e-mail, no na njega nikada nismo dobili odgovor. Je li nam opcija otići tamo, podići šator i čekati da čujemo kakvu takvu informaciju o djetetu?”, umorno će.
Priželjkuju, iskreno će Goran, inače vrlo komunikativan i otvoren, obitelj u kojoj je “barem dvoje djece, dečko i curica bi bili idealni, ali dijete je dijete, mali čovjek pun potencijala, ne smije i ne treba tu čovjek previše birati. Posvojio bih i starije dijete, i dijete druge rase. Operirao sam srce pa možda zbog toga imam afinitet prema onoj djeci koja nisu 100% zdrava”.
Prvo su pokušali, i još pokušavaju, usvojiti, slučaj je htio, Vedraninu daleku rođakinju, danas sedmogodišnjakinju za koju su prije gotovo godinu i pol doznali da je poslana u udomiteljsku obitelj.
Nebriga
Majka je umrla kad je malenoj bilo pet godina, otac živi u inozemstvu, nije se brinuo o djetetu. Djevojčica je u prvom trenutku ostala kod majčinih roditelja, ali ne zadugo. Ubrzo je podnesena prijava, lokalni centar za socijalni rad je reagirao, utvrdio da se neadekvatno brinu o djevojčici te su joj pronašli udomiteljsku obitelj.
“Kad smo se javili u nadležni centar za socijalni rad, rekli su nam da prvo moramo proći psihološku i drugu obradu te školu za posvojitelje kako bismo ušli u registar potencijalnih posvojitelja. Odmah smo potražili školu, ali u Varaždinskoj županiji, otkako smo se mi prijavili do danas, nisu održali nijednu, nemaju novca. Prvo smo čekali jer su se vlasti mijenjale, no pokazalo se da županija ponovno nije dobila novac. U Međimurskoj županiji školu za posvojitelje provode redovito, oni imaju i jako mnogo djece za posvajanje, ali u spomenutu školu primaju isključivo potencijalne posvojitelje iz njihove županije. Mi tu, zbog ‘administrativne linije’, ne ulazimo, makar je od Varaždina do Čakovca samo 13 km”, rezignirano sliježe ramenima.
“Jedina opcija je”, nastavlja, “bila da idemo u 100-tinjak kilometara udaljen Zagreb, što smo i napravili. I tamo je lista čekanja, tako da smo školu prošli tek nedavno, u siječnju i veljači, i sad smo u registru potencijalnih posvojitelja”, u dahu niže kronologiju.
Bez kontakta
Sve ovo vrijeme, makar su pokušavali, nisu uspjeli ni stupiti u kontakt s djevojčicom. “Ona ima celijakiju pa joj kupujemo bezglutenske proizvode, damo vrećicu u centar za socijalni rad pa, kad idu u nadzor, to joj odnesu. To je jedina ‘komunikacija’ koju imamo s djevojčicom. Mi bismo voljeli, ako ništa drugo, da bude u kontaktu s nama, da zna da ima neku familiju kojoj je stalo do nje i da se može osloniti na nas. Dijete je u udomiteljskoj obitelji, što je, rekli su nam, privremeno rješenje. No, to rješenje traje već godinu i pol.”
U prvo vrijeme, priča, supruga ili on svako malo zvali bi socijalnu radnicu zaduženu za praćenje djevojčice i njezine udomiteljske obitelji. “Gospođu je jako teško dobiti. Imamo jedino fiksni telefon i bilo je doslovno faza da se na taj telefon po dva mjeseca nitko ne javlja. Pitamo se zar su stalno na terenu!? Poslali smo e-mail, no na njega nikada nismo dobili odgovor. Je li nam opcija otići tamo, podići šator i čekati da čujemo kakvu takvu informaciju o djetetu?”, umorno će.
“Prije dva tjedna supruga je zvala i rekli su joj: ‘Nazovite za dva mjeseca’, to isto smo čuli i dva mjeseca prije, kad smo ih konačno uspjeli dobiti. Oni očito nemaju vremena za nas.”
Goran Tišljar upravo ovih dana namjerava uzeti godišnji odmor ne bi li se fokusirao na intenzivnu komunikaciju s centrima za socijalni rad u nadi da će uspjeti pokrenuti stvari i jednog dana postati otac, bilo posvojenjem spomenute djevojčice ili neke druge djece.
Nema smisla
“Supruga i ja namjeravamo napisati životopise i pismo u kojem ćemo objasniti kako zamišljamo svoju obitelj s djecom i zašto nam je važno biti roditeljima. No, mnogi parovi koji su prošli taj put i uspjeli usvojiti dijete rekli su nam da nema smisla to pismo slati na sve centre po Hrvatskoj, već da mi je prvo uzeti telefon u ruke, naći brojeve i zvati centre od Baranje do Konavala, pitati koliko su imali posvajanja u posljednjih pet godina. Centri sami jedino zovu potencijalne posvojitelje koji su spremni usvojiti više djece odjednom, djecu koja su starija ili imaju poteškoće u razvoju.”
Lani je posvojeno najmanje djece u zadnjih petnaest godina, nemojte zaboraviti ostale
Broj posvojene djece u Hrvatskoj prošle je godine bio najmanji u posljednjih 15-ak godina: posvojeno ih je tek 87. Podatak o drastičnom padu broja djece objavila je udruga za potporu posvojenju Adopta, koja je zatražila od države da uvede posebne proaktivne mjere kojima bi se potencijalnim posvojiteljima olakšalo posvajanje djece koja teže pronalaze roditelje.
- Aktualna vlada usmjerena je na demografiju, no dok se stvaraju uvjeti za neku buduću djecu, stvarna djeca koja odrastaju u domovima i udomiteljskim obiteljima ne smiju biti zaboravljena - poručila je Diana Topčić Rosenberg, članica upravnog odbora Adopte i pomoćnica ministrice socijalne skrbi u mandatu Bernardice Juretić. Prošle je godine Ministarstvo napravilo određene preduvjete da pokrene posrnuli sustav posvojenja - napravljeni su protokoli s jasnim rokovima poduzimanja mjera, protokol za posvojenje djece u inozemstvo, koje je potpuno zamrlo, te pokrenulo posebnu podstranicu, dostupnu samo potencijalnim posvojiteljima, na kojoj bi trebali biti objavljeni profili sve djece koja nisu posvojena u roku od tri mjeseca. Prema podacima nadležnog Ministarstva demografije, takve je djece više od 340, no objavljeno je samo 47 profila.
U Ministarstvu nisu ponudili objašnjenje ovakvog pada broja posvojene djece, a što se objave profila tiče, zaključuju kako je putem te podstranice posvojeno samo jedno dijete, “što je jedan od pokazatelja da objavljivanje profila djece ne pospješuje posvojenje, a nije ni u interesu djece”. Upozoravaju da je glavna prepreka posvojenju činjenica da djeca s postignutim preduvjetima imaju većih zdravstvenih teškoća, zbog čega posvojitelji nisu spremni na posvajanje. Osim toga, često je riječ o većem broju braće i sestara kojima traže zajedničkog posvojitelja ili se radi o većoj djeci, za koje potencijalnih posvojitelja također nema ili sama djeca ne žele više biti posvojena. Neslužbeno je, pak, poznato da malom broju posvojenja pridonose i dugi postupci oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima, kao i česte promjene Obiteljskog zakona. (K. Turčin)