Neke intervencije zauvijek ti ostanu urezane u pamćenje, piše ekipa ‘hitnjaka‘ okupljenja na FB stranici "HITNA UŽIVO 194". Pa su se prisjetili jedne akcije u kojoj su spasili život dječaku.
Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
- Bila je zima, drugi mjesec, no dan je bio sunčan, ali hladan. Vraćamo se iz bolnice, gdje smo taman predali pacijenta. Planiramo što ćemo jesti kad se vratimo u bazu. U tom trenutku čujemo preko "tetre" kako PDJ upućuje tim na reanimaciju djeteta, ali tim ne može izaći jer su već u kombi smjestili pacijenta iz trenutne intervencije i taman su kretali prema bolnici. U sekundi pogledam u vozača i tehničara, svi trojica znamo da smo najbliži tim, i prije nego nas PDJ uopće pokuša kontaktirati, javljamo se na "tetru" da smo slobodni i da smo najbliži.
PDJ nas šalje na reanimaciju, pitamo za dodatne informacije, nema ih. U glavi radim scenarij - statistički gledano vjerojatno se radi od dojenčetu, smrt u kolijevci ili neki respiratorni arest, zahvaljujem sam sebi što uvijek u džepu imam priručnik za reanimaciju djece s Broselow trakom. Prenosim plan timu, razrađujemo detalje dok bjesomučno jurimo kroz promet. PDJ nam govori da će nam poslati i još jedan tim saniteta kao ispomoć, možda oni dođu prije nas.
Stižemo na mjesto intervencije - parkiralište, ok ovo nismo očekivali, vidimo samo noge pacijenta, prolaznici ga reanimiraju, između ostalog i jedan od naših vozača hitne kojeg u žaru borbe ni ne prepoznajemo - uh ima nade. Istrčavamo iz vozila, uzimamo opremu, razmičemo prolaznike. Gledam, slušam, osjećam - dečko desetak godina, praznog pogleda - ne diše, nema pulsa. Nastavljamo masažu, lijepimo naljepnice, stavljamo I-gel. Prvi ritam VF, pitam tatu koliko ima kg, 50 kaže, pada mi kamen sa srca jer sam u stanju izračunati da nam treba 200j, defamo, nastavljamo dalje.
Tehničar mi govori da ne može venu pogoditi, radimo plan da ćemo ići intraosealnim putem ako ne uspije. U međuvremenu dolazi onaj sanitetski tim, njihova tehničarka uspijeva venu pogoditi, super. Provjera ritma, spojiv sa životom, tražim puls, ima ga, uspjeli smo!!! Ukrcavamo ga u kombi, tatu posjedam naprijed, jurimo u bolnicu, od PDJ tražimo da nas najave, predajemo ga živog. Dojmovi se lagano sliježu dok pospremamo kombi.
Raspitujemo se idućih dana kako je - bit će dobro. Nakon što su ga otpustili iz bolnice dogovaramo se za posjet, izgleda totalno nestvarno, zadnji put kad smo se vidjeli bila je borba za život, a vidi ga sad, tu je, hoda, priča sve je normalno. I sad nakon 4 godine, iako nas trojica više ne radimo na istom mjestu, uvijek u drugom mjesecu planiramo posjet, "malom", koji više i nije tako mali. Iako je to bila jedna od težih intervencija na kojoj smo bili, uvijek se je rado prisjetimo, jer nam naočigled daje smisao tome što radimo - naveli su, te su podijelili i status od prije više godina, neposredno nakon spašavanja:
