Mnogi su se neugodno iznenadili kad se ministar Mario Banožić u nedjelju obukao u uniformu Hrvatske vojske. Negodovali su kako je krivo vrijeme za to. Sad je korizma, upozorili su, od Čiste srijede prošlo je jedanaest dana i zbilja je neumjesno da se netko, a pogotovo ako je on visoki državni dužnosnik, više oblači u šaljive kostime.
Šta je sljedeće, upitali su ljutito? Hoće li se Davor Božinović maškarati u gusara s drvenom nogom i povezom preko oka? Ili Tomislav Ćorić u Indijanca? Ili Gordan Jandroković u arapskog šeika? Da neće možda premijer Plenković izaći pred novinare s maskom Batmana? Gospodo, saberite se, zaključili su, nije trenutak za pokladne ludorije.
Međutim, drugi su kazali kako je to super, kako je ministar obrane totalno pogodio s uniformom. U ovo teško ratno vrijeme nam je nasušno trebala jedna odlučna muževna figura, jedan snažni udar testosterona na malim ekranima. Tko Marija Banožića zna samo u civilnoj odjeći, rekao bi da je on nekakav prepadnuti pacifist, slabić, metroseksualac koji u Tupperware posudu sprema ostatke falafela, ali s vojničkom kapom i jaknom to je druga, posve druga osoba.
Uniforma ga čudesno preobražava u muškarca od malo riječi, u grubog ratnika čeličnosivih očiju na čvrstom, kao isklesanom licu opaljenom suncem i išibanom vjetrom. Napadnu li nas Rusi, vidjet ćete, on će biti simbol našeg otpora, junak iz narodne predaje, legendarni gerilski vođa koji će svojom nevelikom, ali vrhunski obučenom jedinicom izluđivati neprijatelja. Munjevito će udarati gdje ga nitko ne bi očekivao i nestajati kao prikaza. Kao da ga nikad nije bilo. Nitko ustvari neće znati tko je on. Znat će mu se samo nadimak.
"Živila Hrvatska! Živio komandant Jaglac!" vikat će prkosno zarobljeni rodoljubi zadnjim zrakom iz pluća, prije nego padnu od metaka streljačkog voda.
Komandant Jaglac izašao je u nedjelju pred televizijske kamere pored rupe iz koje su bagerima izvlačili letjelicu što se srušila kod studentskog doma na Jarunu. Bio je potpuno samouvjeren, ohol, kako valjda samo HDZ-ovci bez alata i zanata mogu biti, misleći kako će umiriti javnost dobrim odgovorima na sva pitanja o tajanstvenom događaju. Šeprtlja i nesposobnjaković na koncu je čitavu stvar samo uspio učiniti tajanstvenijom i sve nas skupa dodatno onespokojiti.
Prošlo je pet dana otkako je bespilotna grdosija s crvenom petokrakom na repu udarila u naše tlo, a da hrvatska vlast o tome zapravo nije doznala ništa osim onih nekoliko osnovnih podataka s Wikipedije. Javila su se, istina, dvojica autoriteta, vojnih pilota s mnogo sati letenja na praktično svemu što leti i dosta nam jasno i uvjerljivo sve objasnili. Prvo je pisao Goran Redžepović na Telegramu, a zatim se oglasio i Ivan Selak na Facebooku. Ne raspaljujući paniku, trezveno i strpljivo, stručno, a bez razmetanja stručnim izrazima, jednostavno koliko god se o nečemu složenom poput aeronautike može jednostavno govoriti, rastumačili su nam što se ovdje vjerojatno dogodilo.
Međutim, naši ministri odlučili su zanemariti mišljenja iskusnih pilota. Jer, naravno, njih njihove stranačke iskaznice kvalificiraju da imaju mjerodavan stav o svemu. Komandant Jaglac, do jučer turistički radnik u županiji bez turista i skromni činovnik u nečemu zbunjujućeg imena Upravni odjel za regionalni razvoj i međunarodnu suradnju, imaginirao je, valjda da gledateljima bude uzbudljivije, kako je u sovjetskoj letjelici bila mnogotonska bomba koja je detonirala ispod površine, a uskoro mu je to potvrdio i Davor Božinović, koji od svega vojnog obrazovanja ima fakultet općenarodne obrane, diplomu visokoškolske ustanove jedva mrvicu uglednije od one ekonomije koju je u Banjoj Luci u dva popodneva završio predsjednik Gospodarske komore.
Pa stvarno, nema nam spasa. Odluči li se Vladimir Putin sutra ozbiljno udariti na nas, što da vam kažem: Učite, ljudi, ruski.