Odjel Muzej grada Zadra (NMZ) poziva Vas na otvorenje izložbe "Il mestiere delle arti in Italia. Capolavori da Palazzo Madama di Torino“/“Umjetnički obrt u Italiji. Remek-djela iz Palazzo Madama u Torinu".
Svečano otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 2. ožujka 2023. s početkom u 19h sati u Kneževoj palači.
Izložba u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, odjela Muzej grada Zadra Narodnog muzeja Zadar i Muzeja antičke umjetnosti iz Torina - Palazzo Madama realizirana pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Republike Italije posveta je vrhunskom talijanskom stilu kojem se divi cijeli svijet zbog savršenstva koncepta i tehnika izrade luksuznih predmeta, usvojenih tijekom niza stoljeća u službi dvora i trgovine.
Osmišljena je za prostor Narodnog muzeja Zadar u dijalogu s njegovim zbirkama, a predstavlja stotinjak djela Muzeja Grada Torina, većinom pohranjenih u palači Palazzo Madama, koja svjedoče o vrhunskom umijeću i genijalnosti zanatskih radionica i manufaktura s područja cijele Italije, nastalih u periodu od kasnog srednjeg vijeka do osamnaestog stoljeća. Izloženi su tako predmeti od murano stakla, venecijanski emajlirani bakreni predmeti, renesansne brončane skulpture iz Veneta, lombardsko kovano željezo, majolike iz središnje Italije, porculan iz Doccie, Vezzija, Cozzija i Napulja, tekstil i čipke, slonovača, rezbareno drvo i ukrasni knjižni uvezi.
Palazzo Madama, otvoren 4. lipnja 1863. kao muzej primijenjene umjetnosti, sadrži jednu od najvažnijih zbirki dekorativne umjetnosti u Europi, nastalu u doba velikih promjena kada je primarna potreba bila prikupiti i očuvati nacionalno blago i arheološke nalaze kojih je bilo sve više. Istovremeno se ubrzano razvio zasebni odjel posvećen povijesti rada, koji je, po uzoru na veliki muzej South Kensington u Londonu (danas Victoria and Albert Museum), nastojao ilustrirati povijest primijenjenih umjetnosti te izloženim artefaktima poslužiti umjetnicima i obrtnicima kao inspiracija.
Činjenica da je u Torinu postojao i Regio Museo Industriale Italiano (Talijanski kraljevski muzej industrije), osnovan 1862. kako bi dokumentirao povijest industrije i pružio uvid u sirovine i strojeve, a uz to je imao i vlastite laboratorije i učionice, omogućila je Gradskom muzeju kreiranje zbirki izrazito povijesno-umjetničkog karaktera. To je obilježje bivalo sve izraženije kako su se s vremenom kreirale pojedine zbirke: arheološki i prapovijesni odjel postupno je otpisan i ustupljen drugim gradskim ustanovama u zamjenu za djela dekorativne umjetnosti, primjerenija vrsti muzeja.
Sve navedeno utjecalo je na odabir eksponata za izložbu u Zadru, uglavnom slijedeći ono što je za Gradski muzej u Torinu učinio Emanuele Taparelli d‘Azeglio (1879.-1890.), sin Roberta, prvog ravnatelja muzeja Pinacoteca Sabauda, te nećak slavnijeg Massima, slikara, pisca i političara. D‘Azeglio je svoju diplomatsku karijeru ostvario u velikim europskim prijestolnicama (München, Beč, Haag, Bruxelles, Sankt Petersburg), a zatim se 1848. godine preselio u London.
Tamo je svjedočio prvoj Svjetskoj izložbi postavljenoj u Kristalnoj palači 1851. te otvaranju Nacionalne galerije i muzeja Victoria and Albert Museum.
U tom međunarodnom kontekstu londonskog tržišta umjetnina oblikovala se njegova kolekcionarska strast, što će biti od posebne važnosti za zbirku talijanske majolike i porculana te za zbirku pozlaćenog i oslikanog stakla; prva je darovana muzeju 1874., druga je smještena u muzej 1877. te naknadno oporučno darovana 1890.
Vrativši se u Torino i nakon što je izabran za ravnatelja, poticao je širenje zbirki dekorativne umjetnosti po uzoru na velike engleske muzeje, s posebnom pozornošću na keramiku i tekstil. To je bilo polazište za odabir povijesnih i narativnih jezgri postava zadarske izložbe, osmišljene na način da svaka pojedina dvorana predstavlja jedan umjetnički oblikovan materijal, kako bi dao puni uvid u vještinu i umijeće talijanskih obrtnika i umjetnika, dajući istovremeno posjetiteljima uvid u početak renesanse začet na srednjovjekovnim ishodima i procvjet baroka na europskoj razini.
Nakon prve dvorane i povijesti bjelokosti - od trgovačkih puteva, srednjevjekovne upotrebe i tehnika, do radionica u kojima se obrađivala, u razdoblju koje se proteže od romaničkih bjelokosti u južnoj Italiji, preko radionice Embriachi u Veneciji, pa sve do renesansne tokarene bjelokosti i asimetrične virtuoznosti baroka – prelazi se na teme intarzije, mikroskulpture i intarziranog namještaja, te gema, kameja i staklene paste između srednjeg vijeka i neoklasicizma.
Na istu su vremensku os smješteni i uvezi, a zatim i povijest majolike. Počevši od "protomajolike" u južnim regijama i "arhaične majolike" središnjih i sjevernih dijelova Italije, dolazimo do primjeraka nastalih u petnaestom stoljeću u Toskani, Emiliji-Romagni, Markama i Umbriji.
U to vrijeme talijanski keramičari obnavljaju islamsku tradiciju ukrasnim motivima nadahnutim gotičkim i renesansnim repertoarom, ali i kineskim porculanom, šireći pritom paletu boja.
Prikazuje se, nadalje, novost koju je donijelo korištenje boja za oslikavanje priča na bijeloj površini keramike. Prelazi se, zatim na porculan i to kroz priče o manufakturi Vezzi u Veneciji i Ginori u Docci. Na koncu dolazi velika tema veza i tekstila kako bi se naglasila činjenica da je u srednjem vijeku u Europi vez bio smatran jednom od najdragocjenijih vrsta umjetnosti. Donosi se i prikaz vezova u svili i zlatu, nastalih između XV. i XVI.stoljeća u radionicama u Veneciji, u Milanu gdje djeluje obitelj Sforza, zatim u Genovi, Rimu, Napulju, Palermu, gdje su plemićki i prelatski dvorovi te bogata trgovačka aristokracija svojim narudžbama potpomagali proizvodnju umjetničkih i luksuznih predmeta.
Izložba završava predstavljanjem pojedinih tkanina odabranih iz kolekcija baršuna, koje pokrivaju sedam stoljeća povijesti, te čiji je značajan dio bio izložen na Izložbi tkanina i čipki organiziranoj u Rimu 1887. godine.
"Ova izložba potvrđuje da je u suvremenim izložbenim prostorima Kneževe palače moguće kvalitetno prezentirati karakterističan tematski postav s reprezentativnim djelima iz zbirke umjetničkog obrta Palazzo Madama iz Torina. Koncepcija postava uvjetovana je težnjom za što jasnijom komunikacijom, odnosno uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga s ambijentalnim postavom Šest salonskih priča na pianu nobile u Kneževoj palači. Ideja jest prikazati jasnu dihotomiju u pristupu oblikovanja djela umjetničkog obrta pijemontske likovne baštine koja gotovo uopće nije zastupljena na zadarskom području spram one pod direktnim utjecajem venecijanskog i kasnije austrijskog kulturnog kruga koju poznamo i prezentiramo u vlastitom postavu. Izložba je koncipirana tako da odražava ukupno bogatstvo ambijentalnog postava Narodnog muzeja Zadar, a prezentirane brončane statute, porculan, stilski namještaj, tkanine i čipke u dijalogu tradicionalnog i suvremenog, poznatog i nepoznatog, sinergijski se spajaju u jednu cjelinu" – istaknuo je Hrvoje Perica, voditelj odjela Muzej grada Zadra i kustos ove međunarodne izložbe.
