"Sve je u rukama Vlade", nasmijao se nadbiskup na pitanje novinara.
- Planira li Zadarska nadbiskupija možda odustati od Doma županije?
Nadbiskup je raširio ruke kao pred oltarom: “Prema vijestima koje se pišu i molbama – vjerojatno”, rekao je i odmah potom dodao: “Šalim se, šalim se...”
Ali kome je, osim zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću, još do šale? Na njegovu doskočicu novinari nisu pukli od smijeha, smisao njegova vica očito nitko nije shvatio. Što je uostalom tu smiješno: što Nadbiskupija neće odustati od Doma ili što bi mogla, ali neće pa sad zadirkuje znatiželjne novinare? Koji toliko priželjkuju njihovo odustajanje da im cure sline. Ili nadbiskup samo zafrkava zadarsku javnost koja se ježi od pomisli da bi Dom županije mogao pripasti Zadarskoj nadbiskupiji?
Pa tko je stvorio tu javnost?
Ili mons. Puljić naprosto demonstrira nadmoć nad trivijalnim novinarskim pitanjima oko ovozemaljskih materijalnih stvari koje njega, prvog čovjeka zadarske Crkve i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, nikad nisu toliko zanimale, koliko duhovne i duševne stvari, s kojima ćemo svi mi jednog dana pred Bogom polagati račune. Puno je transcendentnih i teleoloških nedoumica ostalo tu nejasno, ali jedna je odmah bila jasna: nadbiskupa Puljića uopće nije briga što građani Zadra o svemu tome misle. Možda i zato što zadarski novinari nisu dio javnosti koja nadbiskupa zanima. Jer za njega, kako je objasnio, javnost nije ono što novinari govore da javnost jest. “Tko je stvorio tu javnost”, odbrusio je nadbiskup na novinarsko pitanje obesmislivši tako legitiman interes građanki i građana za sudbinu Doma županije, oko kojega se već dva mjeseca u Zadru ne sliježe prašina.
A podigla ju je vijest da je između Vlade RH i Zadarske nadbiskupije postignut dogovor oko državnih nekretnina koje bi trebale pripasti Crkvi na ime odštete za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke Jugoslavije. U tom paketu nekretnina, čiji je sadržaj do danas ostao nepoznat, nekako se našla i zgrada Doma županije, reprezentativna neoklasicistička ljepotica na vrhu zadarskog Poluotoka, točno iznad Morskih orgulja i Pozdrava suncu, s pogledom od milijardu dolara na Zadarski kanal, rivu i opjevani zalazak sunca.
Palača vojnog komandanta, izgrađena početkom 20. stoljeća, bila je i ostala najljepša zgrada na zadarskoj rivi, smještena na bastionu iznad mora, usred perivoja, s terasama, salonima i velikim stepeništem, ukrašena secesijskim dekoracijama i klasicističkim elementima, jedan od rijetkih arhitektonskih bisera sačuvan nakon ratnog razaranja grada u Drugom svjetskom ratu. Do početka Domovinskog rata u njoj je bio smješten Dom JNA, a nakon rata uselila se administracija Zadarske županije. U svojih gotovo 120 godina, zgrada nikad nije bila u vlasništvu Katoličke crkve ili nekog njezina reda, niti je bila građena za crkvene namjene. Ipak se eto našla u portfelju nekretnina koje je Crkva prihvatila kao dio naknade za štetu, a u njoj bi htjeli smjestiti arhiv Nadbiskupije i kaptolsku biblioteku. Kad se dakle doznalo da je dogovor već postignut i još se čeka samo izvršna odluka Vlade RH, u Zadru je nastao stampedo reakcija, protesta, prosvjeda, peticija...
Zadranke i Zadrani, političari i intelektualci, sveučilišni profesori i društveni aktivisti, mali i veliki, svi redom ustali su protiv netransparentne trgovine po kojoj bi Dom županije trebao završiti u rukama Nadbiskupije. Portal Zadarski.hr pokrenuo je posebnu rubriku #OSTAVITE NAM DOM, gdje su mnogi Zadrani iznijeli svoja sjećanja na ulogu Doma u životu grada u vrijeme njihove mladosti, gdje su feštali maturalce, odlazili na prve plesnjake i koncerte jugoslavenskih pop&rock zvijezda.
Pokazalo se tako da je nekadašnji Dom JNA bio otvoreniji i dostupniji građanima dok je u njemu stolovala mrska jugovojska nego otkako ga je “oslobodila” županijska administracija. Koja je okolni perivoj, “bajdvej”, pretvorila u ekskluzivni besplatni parking za svoje zaposlenike na najatraktivnijoj lokaciji u Gradu.
Uloga Gorana Marića
Kako je došlo do toga da Dom županije završi u rukama Nadbiskupije? Okvir za sliku zove se “Vatikanski ugovor” po kojem je država dužna Katoličku crkvu i sve njezine redove obeštetiti za imovinu oduzetu prije 70 i više godina. Taj povrat zadnjih dvadesetak godina teče uvelike unilateralno, gotovo sve što je država vratila, vratila je Crkvi, a ne građanima, pa je tako samo na području Zadarske nadbiskupije Katoličkoj crkvi predano više od 1000 hektara nekretnina, uz novčanu naknadu za gotovo sto tisuća kvadrata. Ali ni to nije sve...
Kontekst je sljedeći: godina je 2019., ministar državne imovine je Goran Marić, a zadarski župan je Božidar Longin. Longin se dodvorava Mariću oko državnih nekretnina za preseljenje županijske administracije. Dom županije je postao neuvjetan, zgrada se raspada, a administracija bi trebala biti na jednom, a ne raštrkana na pet mjesta. Osim toga, takva zgrada na reprezentativnoj lokaciji naprosto vapi za drugim, životnim sadržajem, a ne za mrtvim sjedištem županijske birokracije. Longin od Marića dobiva novi smještaj na prostoru bivše vojarne na Voštarnici i rok za iseljenje do kraja 2022. godine. Dogovor je postignut, a što će biti s Domom županije, državnom imovinom, nitko ne otkriva. Cijeli taj tijek pregovora iz prikrajka prate utjecajni ljudi iz Katoličke crkve i čim je dogovor između Marića i Longina zaključen, ubacuju se u igru oko Doma županije.
Pouzdano se ne zna, ali kruži priča da je za sve kriv Marić koji se htio odužiti Crkvi za neki stan u Zagrebu, a Longin, koji je to znao, šutio je i pravio se da se ništa ne događa. Ali se dogodilo.
Do javnosti su tada došle neke poluinformacije kako je Dom županije već prodan i da iza toga stoje neki nekretninski poduzetnici bliski zadarskom županu, ali crno na bijelo, traga nečemu takvom nigdje nije bilo. Sve se svodilo na trač, a službeno o tome nitko nije htio razgovarati. Sve dok vijest potvrđena od Zadarske nadbiskupije nakon dvije godine nije dospjela u javnost.
Istog trena svi su se odmah sjetili prošlog ljeta, kad je u osmom mjesecu premijer Plenković sa suradnicima posjetio nadbiskupa Puljića u Zadru. Vijest o susretu premijer je sa slikom objavio na svom Twiteru, uz njega i Puljića bili su ministar prometa Butković, glasnogovornik Vlade Milić i predstojnik Ureda predsjednika Vlade Frka Petešić, najpoznatiji Saljanin u Zagrebu. Zbrojilo se dva i dva i ubrzo shvatilo da je ono što je u međuvremenu smijenjeni ministar Marić dogovarao, Plenković je blagoslovio, a čovjek za vezu blizak crkvenim krugovima bio je Frka Petešić.
Dogovor je tako postignut i realiziran, ali bez znanja Zadrana. Barem to tako predstavljaju zadarski političari. Gradonačelnik Branko Dukić informaciju da je Dom županije dobio krila doznao je iz medija, predsjednik ŽO HDZ-a Božidar Kalmeta bio je iskreno zatečen, kao i Šime Erlić, državni tajnik i predsjednik GO HDZ-a. Svi u HDZ-u čudili su se čudom kako je bez njihova znanja moglo do takvog “deala” doći, svi osim župana Božidara Longina, koji je oglasio silenzio stampa odbivši davati izjave na temu Doma. Bila je to izvrsna prilika da zadarska opozicija dobro zakajla HDZ-u, prije svega njihovoj “stranačkoj vertikali”, kao izvoru svemoguće moći, na koju se godinama pozivaju.
Veza od Zagreba do Zadra prazna je priča, zaključili su, kada nitko u Zagrebu ne zna što se odlučuje o stvarima u Zadru. A ako netko i zna, šuti jer je osobno upleten u poslove “protiv interesa Zadra”.
Kava od 100 kuna!
Uslijedilo je pokretanje peticije od strane SDP-a među zadarskim političarima koju su HDZ i njegovi koalicijski partneri otvoreno bojkotirali. Ne zato što se ne slažu s odlukom da Nadbiskupija dobije Dom županije, nego zato što ne žele podržati inicijativu svojih političkih suparnika koja, u osnovi, napada njihova premijera i predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Koji je, po svemu sudeći, osobno kumovao cijelom ovom cirkusu. Štoviše, mlade snage HDZ-a u državnoj vlasti hitro su se dale u istraživanje gdje je zapeo “prijedlog odluke o darovanju predmetne nekretnine Zadarskoj nadbiskupiji”. Pokazalo se da je prijedlog još uvijek u “proceduri obrade”, odnosno da ga Vlada još uvijek nije ovjerila i da nije postao egzekutivan. U HDZ-u su napokon mogli odahnuti.
I tako, dok to politika ne riješi, dok Vlada ne presiječe, kako kaže nadbiskup, javnost se pjeni, a crkveni velikodostojnici pred novinarima izigravaju nezainteresiranost.
Naravno, sa stajališta vječnosti, Crkva ima beskonačno mnogo vremena da dobije obeštećenje za svoje nekretnine, ali sa stajališta budućnosti Zadra i dnevne politike, Dom županije je indikator sposobnosti i nesposobnosti vlasti, mjerilo njihove snage i utjecaja u centrali u Zagrebu, pitanje jeste li za ili protiv HDZ-a, tema za propitivanja uloge Crkve u podebljanju svog imovinskog portfelja i ocjenu mandata nadbiskupa Puljića koji je u Zadar došao prije 12 godina obilježen financijskim i nekretninskim aferama u Dubrovačkoj biskupiji. Baš prošlog petka u Zadru je najavljen njegov potencijalni nasljednik, nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić iz Poreča, a njegovo prezime je na društvenim mrežama u kontekstu Doma županije odmah prepoznato kao “njegov program”. Podsjećajući pritom na Zgrablićevu ulogu u aferi Dajla koja je dugo potresala Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Zgrablić uostalom ima nekoliko registriranih tvrtki i sklonosti prema nekretninskom biznisu.
Gdje su u cijeloj ovoj priči građani? Gdje su Zadranke i Zadrani koji žele zaustaviti ovaj skaredan primjer privatizacije njihove (državne) imovine daleko od očiju javnosti?
Eno ih na portalu Zadarski.hr, strpani u rubriku kao zvijer u kavezu iz koje viču i zapomažu kako interesi Zadra ne smiju biti pregaženu tajnim pregovorima između vrha politike i Katoličke crkve. Apeliraju na Plenkovića, prozivaju Longina i Puljića, predlažu da Dom županije postane mjesto kulturnih susreta ili Dom glazbe, zgrada koja će napokon biti otvorena i dostupna građanima, a ne opet neka ustanova iza žice, beživotna i bez kontakta s gradom i njegovim potrebama. Kalmeta, kao najveći politički autoritet, otvoreno je rekao da bi tu volio vidjeti Glazbenu školu i da su on i HDZ čvrsto protiv prodaje zgrade koja, po njima, mora ostati javna i dostupna građanima.
Iz toga se jasno iščitava njihova poruka da Dom županije ne bi trebao pripasti Nadbiskupiji jer ako pripadne, nema nikakve garancije da već sutra, ili za koju godinu, zgrada neće biti prodana. U praksi Katoličke crkve to ne bi bilo ništa novo, neki vjerski redovi u Zadru za male su pare već liferovali vrijedne nekretnine vraćene od države na ime odštete, pa zašto sad ne bi i tu dragocjenu nekretninu, zajedno s okolnim perivojem, utrapili nekome za par milijuna eura?
Javni natječaj za takve stvari ionako nemaju obvezu raspisivati, a Grad Zadar ne može ništa poduzeti da budućeg vlasnika spriječi da na tom mjestu sutra otvori neki fensi-šmensi hotel. U kojem bi kava s pogledom na "najljepši zalazak sunca na svijetu" koštala hičkokovskih 100 kuna.
