U samo mjesec dana poklali preko 150 ovaca i janjaca

Čagljevi ili šakali, piše Wikipedia, naziv je za tri vrste iz roda pasa, malene do srednje veličine, koji nastanjuju Afriku i jugoistočnu Europu. Odnedavno, eto, nastanjuju i otok Pag.

– U utorak ujutro mi je nestalo 12 janjaca. Dvanaest! Najstariji je imao tek tjedan dana... – govori Dominik Komadina iz Vlašića, na južnom dijelu otoka Paga. Dominik je vlasnik 170 ovaca i ovčarstvom se bavi godinama. Zatekli smo ga u brdu pokraj jezera Velo blato, nedaleko od ornitološkog rezervata, kako pokušava pronaći preostala četiri janjca. Ako su živa. Ostale su čagljevi bešćutno zaklali. Procijenjena šteta je između 10 i 15 tisuća kuna. Dominik je na rubu živaca, samo o tome govori...

– Za sada sam ih osam pronašao. Mrtve. A još četiri fale. I oni su sto posto zaklani. Ali tko će znati di su ih čagljevi odvukli – govori i kreće u kršovita brda u potrazi za nestalim životinjama. Dere jugo i pada kiša. Što će pronaći, ni sam ne zna. Ali ne želi odustati.

Vozeći se uskim paškim cestama, nailazimo na Josu Dragoslavića. Sa sinom podiže žičanu ogradu oko svoje štale, visoku dva metra.
– Nema nam druge nego se na ovaj način braniti od štetočina – kaže.

Njemu su prije mjesec dana čagljevi ubili dvije ovce. Govori o nezapamćenoj invaziji čagljeva. Nikad ih toliko nije bilo na Pagu. Ali ni on, ni njegovi otočani, ne znaju kako je do toga došlo.

– Ovo ljeto su požari bili na sjevernoj strani otoka. Moguće da ih je to potiralo nama. A, opet, postoji i mogućnost da ih vukovi tiraju s kopna, pa onda oni dolaze na otok – objašnjava sebi i nama Joso. Ne može vjerovati da čagalj uopće može opstati na surom paškom kršu, ali opet, ove ih godine ima kao nikada.

– Ima deset dana da je jedan susjed predvečer vidio kako tri čaglja prelaze cestu na raskrižju kod solane. Jednog starijeg čaglja, vjerojatno ženku, i dva mladunca – veli Joso. I njemu teško riječi izlaze na usta. Duša ga, kaže, zaboli svaki put kad pronađe zaklane ovce i janjce.

– Ovce nam daju život na ovom otoku, jedino zbog njih opstajemo – uzdahne.
U Dinjiški, samo koji kilometar južnije od grada Paga, zatječemo Petra Magaša, vlasnika 134 ovce. Trenutno. Jer sutra nitko ne zna što se može dogoditi...

– Meni ih je za sada zaklalo četiri komada. U dva navrata. Jedanput tri, a onda još jednu. Već sam dva puta dosad premještao ovce, ali ni to nije rješenje – govori Petar. Počeo je s noćnim patrolama. Svaku noću doslovno patrolira oko ovaca s jakim svjetlom. Ubrzo će, govori, ljudi početi spavati u štali kako bi zaštitili ovce.

– Ljudi su očajni i ne znaju više kako se obraniti. Kada čagalj zakolje na jednom mjestu, vi jednostavno morate premjestiti ovce jer se on tu opet vraća zbog mirisa krvi. A ljudi ih jednostavno nemaju gdje više premještati – objašnjava Petar.

Na otoku se toliko namnožilo čagljeva da su ih i autima počeli gaziti.
– Ma spustili su se u selo! – ubacuje se u priču Petrov kolega Robert Jurčević.
– Meni su do sada zaklali samo jednu ovcu, i to između Dinjiške i Miškovića, što znači da se čagalj spustio u selo. Onda možete zamisliti koliko ih je – govori Robert, koji u stadu ima 60 ovaca. Tvrdi da je zbog navale čagljeva upitan opstanak janjaca i paškog sira.

– Pastiri su počeli ovce zatvarati u štale, ali to nije dobro za njih. Pogotovo sada kad se ovce janje jer im u štali bude tijesno pa znaju i pogaziti janjad. A postoji i mogućnost od raznih bolesti kada borave u skučenom zatvorenom prostoru – upozorava Robert.

Ističe kako je kvaliteta paške ovce i sira tako visoka upravo zbog slobodne ispaše, koju trenutno ugrožava jedan od najvećih štetočina. A on na otoku nema prirodnog neprijatelja osim čovjeka. No na Pagu nije na lovačkim listama za odstrjel jer kao vrsta nije ni zaveden među divljači.

– Ne riješimo li uskoro ovaj problem, i ono malo ljudi što preko zime boravi na otoku ubrzo će otići – pribojava se Robert sudbine koja je zadesila mnoge hrvatske otoke.
Lutajući paškim pašnjacima zatječemo Ivicu Šarića, vlasnika 120 ovaca. I on podiže visoku ogradu od žice.

– I meni su ubili ovcu, pa sad podižem još veću ogradu u nadi da ću ih na taj način zaštititi. Grozno je ovo što se događa, pogotovo zato jer nitko od vlasti ne reagira. Tko zna kako su se proširili po otoku. Prošlih godina nije tako bilo, a ove je sve poludilo.

U zadnjih mjesec dana, računa Ivica Šarić, praktički je nestao jedan cijeli OPG, jer ubijeno je više od stotinu ovaca i janjaca. Ivica nas upozorava na problem ovaca koje se janje jer će ovca, kada čagalj napadne, biti uz janje i branit će ga, a tada oboje mogu nastradati.

Ivica zato preko dana bdije nad svojim ovcama kao majka nad djecom. Po danu ih pusti na ispašu pokraj štale, a noću ih obavezno zatvara, što nikad prije nije morao raditi.
– Ljudi su nemoćni i izbezumljeni. Više od polovice stanovništva živi od ovaca i da nema toga, s otoka bi otišlo i ovo malo što je ostalo. Trebamo što prije pronaći rješenje. Trebamo pomoć – poručuje Ivica Šarić.

Jer ako bude kasno, jaganjci bi mogli utihnuti...