Riječ "od" u nečijem imenu nekoć je ukazivala na gospodsko porijeklo i utjecajan društveni status. Čini se nespojivo s Gracijelom, vanbračno rođenom, prostodušnom, pomalo luckastom ženom koja je živjela od prostitucije, životom žigosanim siromaštvom, oporošću i omalovažavanjem. Ipak, baš kao takva su-oblikovala je i zrcalila bogatstvo i srž života malog dalmatinskog grada Zadra; bila je dio njegove ‘duše‘. I zato zaslužuje da ju se zove "Gracijela od Zadra".
Moguće je i da je imala u sebi plemićke krvi. Prema gradskim pričama, njezina majka Italija Braziello potjecala je iz aristokratske obitelji, ali je ‘zgriješila‘ s nekim, kažu, poštarom, pa je se obitelj odrekla. Dijete rođeno iz ‘grijeha‘ podizala je sama, prodajući svoje tijelo. Tim putem krenula je i Gracijela. I ona je ostala trudna. S nekim vojnikom, mornarom, ribarom, golobradim momkom, nečijim dešperatnim mužem, pijanim siledžijom… nije se znalo. Za dijete se brinula zajedno s majkom, u stanu na prvom katu zgrade kod "4 kantuna", iznad apoteke.
Iz njihovog stana često se čula glasna glazba, talijanske operete i kancone. Nekada bi se uz nju čuo i raspjevani glas gospođe Braziello, a ja bih, prolazeći tuda kao dijete, zamišljala kako ona zaneseno sama pleše po polumračnoj sobi punoj starinskog namještaja. Nekada bi, pak, ona tiho pjevušila nalakćena na prozor, promatrajući ljude koji su prolazili ulicom, razgovarali, ogovarali, ulazili u dućane… Znala bi satima stajati na prozoru – još nije bilo televizije, a za nju ni neke druge zabave – sama ili s unukom (koji je kasnije zbog zdravstvenih teškoća smješten u dom). U mojoj mašti ta je milozvučna glazba izvirala iz starinskog gramofona s velikom ‘trubom‘, koji je gospođa Braziello donijela iz roditeljske kuće. U stvarnosti, to je vjerojatno bio neki RIZ-ov gramofon, "Tosca" ili "Traviata", kupljen polovan ili dobiven od nekoga kome više nije trebao (bizarna je koincidencija da traviata na tal. znači ‘ona koja je skrenula s puta‘, ‘posrnula‘, a sama Verdijeva opera govori upravo o malograđanskim predrasudama, osudama i licemjerju). Kako bilo, ta je glazba stvarala svojevrstan magičan, surealan ugođaj ulice u srcu grada. Barem za dječju maštu.
Ali iz tog stana nisu dolazili samo milozvučna glazba i pjevanje, nego i bolno zapomaganje, jauci i krici. Gracijela, pravim imenom Klara Sutlović, neko je vrijeme bila udana za Bjelimira Sutlovića Belu. A Bela je bio pijanac i često je tukao Gracijelu, udarajući je nemilice kao da udara vlastiti očaj, frustracije i jad. Nitko ne bi reagirao, pomogao. Susjedima je smetala buka; najveći problem uvijek je bio (i ostao) što žene ‘preglasno‘ zapomažu, a ne što ih tuku. Milicajci koji bi se zatekli na ulici komentirali bi: "Eno je tuče! Opet." I produžili bi dalje, gluhi na zapomaganje. U to vrijeme bilo je ‘normalno‘ tuči ženu – jer je on pijan, jer je ona to ‘nečim izazvala‘ i ‘zaslužila‘, pa je bilo ‘normalno‘ i ne reagirati (pogotovo kad se radilo o ‘posrnulim‘ ženama), ‘ne pačati se u tuđa posla‘, i ostaviti svijest i savjest u zapećku.
Nakon svakog takvog nemilog događaja Gracijela bi se pojavila s modricama. A to bi potaknulo nova ruganja, daljnja udaranja, ovaj put verbalna i nasmijana (od onih željnih potvrde da ima i jadnijih od njih). Umjela je Gracijela nositi se s time, znala je odbrusiti, naljutiti se i ušutkati neobuzdane mulce. A onda bi, kao i djeca što rade, ljutnju zaboravila i išla dalje. Nije uzimala za zlo ni ono što je zapravo bilo zlo, ili barem zločesto. Nije se žalila, nije bivala ogorčena, mrzovoljna, kivna na cijeli svijet. Čak ni kada su je gurnuli s gradskih bedema, vojnici ili neki raspamećeni ljubavnik, nakon čega je cijeli život šepala. Stoički je trpjela sve što joj je život davao, noseći u sebi neuništivu djetinju prostodušnost i vedrinu. Da, unatoč svoj tegobnosti i otužnosti njenog života, Gracijela je bila veselo biće. Kada se smijala, zabacivala je glavu unazad, a smijeh je iz njezina grla izlazio poput jata lastavica i oblijetao prolaznike, širio se put neba.
Ali, kako je odmicao, njen život nije bio darežljiviji. Kerubinski zaobljeni obrazi postali su podbuhli, nekad bujna kuštrava kosa opustila se i prorijedila, zubi poispadali, ruke ogrubjele. Sve je manje bila poželjna kupcima seksa, pa se više bavila čišćenjem portuna i stubišta, i često ju se po gradu moglo vidjeti s metlom od sirka, kao da šeće s kožnom torbicom u ruci. U međuvremenu je, s dolaskom nove gradske ‘elite‘, domišljatom (‘poštenom‘) razmjenom preseljena iz svog stana u potleušicu u istom dvorištu (stan je zaposjeo odvjetnički ured), potom u neki derutan stan u blizini, da bi na kraju bila ponovo premještena (jer te je stanove počeo grabiti turizam) negdje daleko u predgrađe.
Kada je i čišćenje postalo preteško za njezino vremešno tijelo, preostala je prošnja. Kažu da se mogla vidjeti na mostu s kutijicom na kojoj je pisalo "Pomozite Gracijeli". Nekada bi joj ljudi sami pomagali. Vlasnici štandova s odjećom na pijaci dali bi joj koji džemper, suknju, zimsku kapu (imala je jednu jarko žutu, kao sunce); netko bi joj dao stare zimske kućne papuče u kojima je hodala i po vani, upirući se o svoj štap, tada već stalni družbenik; a netko bi joj dao nešto novca ili hrane. Kažu da je umrla zagušivši se dok je jela sendvič. Je li bila toliko gladna da ga je halapljivo gutala, ili ga krezuba nije mogla dobro sažvakati, ili se naprosto umorila od žvakanja svega što joj je život davao – ne zna se.
Kad je više nje bilo, mediji su pisali da je bila "ljepotica" i "dama". Ali Gracijela nije bila ni ljepotica ni dama; bila je prostodušno, dobrodušno i veselo biće. I jedna od onih zadarskih duša koje su živjele ‘na rubu‘ – kao i Palmina, gradski ‘redikuli‘ i drugi osobenjaci – koje je mali grad svojstvenom mu malograđanštinom i provincijalnom uskogrudnošću naguravao i podbadao, ali i s nekom elementarnom ljudskošću, naklonošću i suosjećanjem držao kao ‘svoje‘ i, na neki način, volio.
Gracijela, žena djetinje prostodušnosti koju nitko nije usrećio ljubavlju, umrla je 2005. godine – na Valentinovo.
*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru. Tekst i fotografiju objavljujemo uz dozvolu autorice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....