Igra se katkad ta smiješna predstava u provincijskim krčmama, jedan bi seljak platio piće, a drugi mu ne da.
“Ne, ne, ja inzistiran”, kaže jedan.
“Vidi ga!”, vikne drugi nezadovoljno. “Skloni taj novčanik, kad san ti reka.”
“Ali, ja san zva.”
“Ma, nema šanse. Ja san ovde svaki dan. Popij do kraja i kifeli. Doviđorno!”
“Gospođo, šta san dužan?” obrati se muškarac konobarici.
“Spomenka, ne slušaj ga.”
“Gospođo, molin vas.”
“Daj, odjebi više s tin parama. Neš platit i gotovo. Bila je moja tura.”
“E, nije nego moja.”
“E, nije nego moja.”
“Moja.”
“Moja.”
“Moja.”
Otimaju se tako dvojica oko računa za piće, dok konobarica kraj stola čeka pobjednika, znakovito pogledavajući na sat, jer stvar je počela još jutros u deset manje petnaest, a sad je četiri i po popodne, njoj završava smjena. Seoske svađe u našim krčmama traju kao wimbledonsko finale s Goranom Ivaniševićem, a ako želite, mogla bi ovo biti i priča o ostavci hrvatskog ministra obrane. Damir Krstičević dao je još u utorak neopozivu ostavku na visoku dužnost, potresen optužbom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kako vojska nije pomogla koliko je mogla pomoći u gašenju katastrofalnog požara u splitskoj okolici, ali se ni tri dana kasnije ustvari ne zna je li Krstičević još ministar ili nije. Izvanredno je napeto. On bi kao otišao, a premijer Andrej Plenković ga kao ne pušta.
“Ne, ne, dopusti, ja bih platio”, viče Krstičević mašući rukama.
“Damire, slušaj, jebem mu mater. Ja ću ovo sredit”, uvjerava ga Plenković.
“Andrej, neću. Ne dam. Ovo je bilo na mene”, ustrajava Krstičević.
“Ma, sve ja razumijem, i cijenim što pokušavaš, ali opet - nemoj. Nemoj, drugi put ćeš”, ne da se ni premijer.
I tako to traje i traje, dok javnost čeka kao konobarica Spomenka, umorna od diletantske glume i ne kontajući zašto se seljaci svađaju. Koji je smisao? Zašto Damir Krstičević ne bi dao ostavku? Da meni, recimo, Damir Krstičević dade ostavku na mjesto ministra obrane, ja bih mu je smjesta uzeo i još bih nevaljalca ukorio zašto se prije nije toga sjetio.
Dapače, meni ne bi bilo mrsko ni da Andreja Plenkovića shrva sram i krivnja, ili ga uvrijedi da nezahvalni Hrvati ne cijene sve dobro i lijepo što je učinio za njih, ili zbog nekog trećeg razloga i on isprazni ladice radnog stola i ode iskušati sreću u nekakvom drugom zanimanju, gdje nema mnogo ljudi i ne traže se osobite komunikacijske vještine, u pustinjačkom samostanu, svjetioniku na pučinskoj hridi, u meteorološkoj stanici Zavižan na hiljadu i šesto metara nadmorske visine ili tako negdje.
Pa i predsjednica, i njezina bi pokajnička gesta bila dobrodošla. Nakon dvije i po godine uzaludne službe nitko joj ne može kazati da nije pokušala. Ako ne ide, ne ide. Neće nam zaista nedostajati njezini ispadi kakav je bio onaj rečeni, u utorak, kad je Krstičevića izbezumila izjavom da vojska u gašenju splitskog požara nije učinila koliko je mogla učiniti. Jednoga je nestabilnog, živčanog siromaha natjerala na ostavku, a da taj, otkrilo se kasnije, uopće nije bio njezina meta, već je htjela ošinuti po drugome, Draganu Lozančiću, nekadašnjem špijunu koji joj se zamjerio jer je prisluškivao njezine razgovore sa Zdravkom Mamićem.
Teško je reći što je ovdje zabavnije, komičan, feydeauovski nesporazum između Banskih dvora i Pantovčaka ili kako je predsjednica u stanju i u najgorem zlu naći nešto lijepo, nešto što će je joj srce ispuniti vedrinom. Dok su se tisuće nadljudski borile spasiti pred vatrenom stihijom svoje obitelji i kuće, svoje kokoši, koze, magarce, svoju šumu, maslinike i voćnjake, gospođa Kolinda Grabar Kitarović zadovoljno je trljala ruke zbog prilike da ugazi nekakvog Lozančića. Za tako je nešto zbilja vrijedilo gledati kako cijeli Mosor gori.
Bila je to prilika u kojoj nam se neočekivano otkrilo kakvi sociopati, kakvi bezosjećajni tipovi upravljaju državom. Istina, i prije smo znali da su nam političari šupci, ali katastofalni je splitski požar do jučer nezamislivo podigao letvicu hrvatske političke šupačnosti. Ono što se u utorak u nas dogodilo još će se desetljećima izučavati na kongresima šupkologa. Najveći svjetski šupkološki autoriteti analizirat će slučaj Vladina aviona koji je, zum zum zum zum, kao kakva vrijedna pčelica zujao gore i dolje između Salzburga, Zagreba i Splita, i sjajnih crnih limuzina koje su sirenama i plavim i crvenim svjetlima rastjerivale građanstvo, prevozeći državni vrh do Mosora, gdje su vatrogasci u fići i nogometni navijači u japankama deset hiljada kvadratnih kilometara zapaljene borove šume, makije i niskog raslinja gasili brezovim metlama i plavim gumenim crijevom za zalijevanje povrtnjaka.
I još su se premijer, ministar obrane i predsjednica putem nekako uspjeli zapičkarati, a da požar vjerojatno nisu dobro ni pogledali. Ako su i pogledali, zbunio ih je prizor: toliko žerave, a nigdje gradela.
Bila je to zaista osobita zgoda u kojoj se do kraja razotkrila jedna glupa, disfunkcionalna, promašena država, u kojoj su baš sve općinske vlasti, u baš svim vukojebinama na namještenim natječajima kupili nekakve moćne Volkswagen Passate i Škode Superb s grijanim sicevima i nisu uopće nisu primjećivali ili nalazili neobičnim da njihova lokalna vatrogasna jedinica gura rasklimanog Tamića da upali. Valja upamtiti datum, toga historijskoga 18. srpnja 2017. zapravo je umrla Republika Hrvatska. Od čitave države, strukture, sustava i aparata načinjenog da služi i štiti građane, nije ostalo ništa, jedino gomila sebičnih i samodopadnih šupaka koji bi za dvije devizne dnevnice rođenu mater prodali.
Nije ipak sve crno i sprženo. Nesreće poput ratova, bolesti, potresa i požara, kao što znate, otkrivaju i ono najbolje i ono najgore u ljudima. Ako nam je požar donio spoznaju kako je država mrtva, plamen s Mosora osvijetlio je i nešto dobro: da je ovo društvo itekako živo. Kraj moralno bezvrijedne političke elite, većini je građana srce i dalje na mjestu. Srčanost s kojom su oni 18. srpnja 2017. ustali da spase svoje bližnje bila je potresna i divna. Volio bih kada bi se od toga zanosa i ljubavi i snage moglo sagraditi nešto bolje od ovoga u čemu živimo, ne znam kako bih to uopće nazvao.