– Ostati bez ministra financija jednako je kao da u ratu ostaneš bez svojega najboljega generala. Naša ekonomija odavno je svedena samo na proračunske prihode i rashode te financiranje duga. Vrijeme će pokazati zbog čega smo ostali bez ministra. Sada je važno osigurati stabilnost financija. Dolazi izazovno vrijeme – kaže dr. sc. Petar Vušković, ekonomski analitičar, komentirajući ostavku ministra Zdravka Marića.
Vušković je podrijetlom Bračanin, iz Supetra, završio je poslijediplomski studij upravljanja kvalitetom te diplomski studij smjera financije. Aktivno prati ekonomiju više od deset godina. Direktor je konzultantske tvrtke "Q Norma" d.o.o., koja se bavi savjetovanjem tvrtki oko poslovnog usklađivanja s normama i uredbama. Predsjednik je prvoga hrvatskog ekonomskog think tanka, Centra za javne politike i ekonomske analize. Autor je više stručnih i znanstvenih radova.
Čeka li Hrvatsku i Europsku uniju recesija i kada bi se to moglo dogoditi?
– Za sada ne postoji ni jedan metrički podatak koji upućuje na to da nas čeka recesija. Smatram da ne bi bilo pametno uopće razmišljati na takav način. Pogledajmo, na primjer, inflaciju. U inflaciji su ugrađena naša očekivanja. Trgovci i ugostitelji nisu propustili dizati cijene jer smo mi to očekivali od njih. Jednim dijelom i mediji su krivi za takvo što. Tako se stvorila inflacijska atmosfera. Smatra se da je legitimno dizati cijene, iako u dosta slučajeva ne postoje objektivni razlozi za takvo što.
'Kapital je plah'
Istu stvar ne želimo ponoviti s recesijom. Kapital je plah. Burzovne špekulacije, kreditne politike banaka, investicije poduzetnika, zapošljavanje radnika ili bilo koja ekonomska aktivnost povezani su s našom percepcijom budućnosti. Sada je najvažnije da projekcije upućuju na planirani ekonomski rast u 2022. godini. Osim toga, pogledamo li našu trenutačnu poziciju: likvidnost gospodarstva je dobra, potrošnja raste, što potvrđuju iznosi fiskaliziranih računa, budžetski deficit se smanjuje, javni sektor ne kasni s plaćanjem dospjelih potraživanja, dižemo našu konkurentnost tržišta, što potvrđuju svjetske komparativne metodologije. Ekonomski stojimo dobro. Konačno smo dosegnuli i 70 posto prosječnog ekonomskog razvoja Europske unije. Hoćemo li opet ekonomski posrnuti, ovisi o vanjskim rizicima. Jedan od najizglednijih je mogućnost da se rat u Ukrajini proširi i na ostatak Europe. Važno je izbjeći takav scenarij. Godina 2023. puno toga će nam reći.
Zašto je došlo do galopirajuće inflacije i lančanog podizanja cijena? Koliko je tome pridonio rat u Ukrajini i posljedično promjena energetske politike EU-a, a koliko posljedice pandemije COVID-19?
– Galopirajuća inflacija došla je zbog više razloga. Jedan od njih je tiskanje novca kako bi se pomogla svjetska ekonomija zbog pandemije COVID-19. Tiskano je nekoliko milijardi eura i dolara. Dobili smo inflaciju kao posljedicu spašavanja svjetske ekonomije. Na to su vodeći svjetski ekonomisti upozoravali. Obuzdali smo krizu, ali dobili smo inflaciju. Inflacija je cijena koju plaćamo zbog spašavanja ekonomije. Nagli ekonomski rast kakav smo imali, vrijednost novca nije mogla pratiti. Novac je obezvrijeđen. Tome su pridonijele i niske kamatne stope na novac, odnosno tzv. ekspanzivno vođene monetarne politike. Drugi razlog je promjena ekonomskih politika. Zbog pandemije shvatili smo da globalizacijski procesi sa sobom nose sistemske rizike. Na primjer, kašnjenje isporuka mikročipova iz Kine utjecalo je na rast cijena automobila u Europi. Automobilska industrija je čak u jednom trenu stala. Sada se EU okreće sebi. Zaokret ekonomske politike nije prisutan samo u proizvodnji, već i u energetskoj politici, okolišnoj politici koju EU naziva zelena tranzicija. Sve prisutnija je pojava "nearshoringa", vraćanje "odbjegloga" kapitala u Europu. Europa danas želi smanjiti ekonomsku ovisnost. To će je dovesti u poziciju da lakše samostalno može određivati cijenu na tržištu. Ekonomija uvijek treba vremena dok se ponovno ne presloži. Sada smo u toj fazi.
Hrvatska ima bolji kreditni rejting, ali rastu nam kamate. Kakva korist od toga? Kako će se to odraziti na građane, a kako na gospodarstvo?
– Dohvatili smo investicijski kreditni rejting, a to znači lakše zaduživanje i otplaćivanje javnog duga. Važno je da kreditne kuće vjeruju našim državnim obveznicama. Takvi signali su važni investitorima, a posljedica su zdrave makroekonomske slike. To nam je omogućilo zadnje izvješće koje je ocjenjivalo konvergenciju, odnosno spremnost Hrvatske da uvede euro. S druge strane, na tržištu se očekuje zaokret monetarne politike. To nije dobar trend za one koji se planiraju zaduživati. Restriktivna monetarna politika znači više kamatne stope na kredite. Za građane to znači dobivanje kredita po nepovoljnijim uvjetima. U jednakoj poziciji će biti i poduzeća. Cilj monetarne politike sada je povećati vrijednost novca, učiniti ga nedostupnijim. To je vrlo osjetljiv manevar. Smanjiti inflaciju, a da se značajnije ne smanji gospodarska aktivnost, pitanje je za ekonomske odlikaše. Igramo se vatrom. Nadam se da se nećemo opeći.
Kako Vlada upravlja ovom krizom? Je li u tome uspješna?
– Ekonomija je znanost izučavanja resursa, a politika umijeće gospodarenja resursima. Ako ne poznaješ ono čime gospodariš, onda ćeš neizbježno imati loš rezultat. Zbog toga ja kao ekonomist uvijek kažem da je politika prokletstvo ekonomije. Vlada je dobro upravljala onim što poznaje, npr. financijama: proračunom ili javnim dugom, ali nismo oslobodili svoj puni ekonomski potencijal. Puno toga nam duguju kroz toliko čekanu reformu javne uprave, mirovinskog sustava, zdravstva, ili ono što ja zovem big game privatizacijama. Želimo li ozbiljnije rasti, moramo se uhvatiti u koštac sa stvarnim ekonomskim problemima koji se nalaze u strukturi naše ekonomije. Još uvijek čekamo tranziciju ekonomije prema tržišnome modelu upravljanja. Sada imamo hibrid centralne i protržišne ekonomije.
Rast cijena hrane
Zašto u Hrvatskoj raste cijena hrane ako je cijena goriva fiksna, odnosno zašto povećanje cijena hrane i usluga nije proporcionalno rastu cijene goriva?
– Cijena goriva važna je sastavnica cijene hrane ili usluga, međutim očigledno nije toliko dominantna da može utjecati na kretanje cijena. Jednako tako je i sa strujom. Možemo smanjivati cijenu struje ne znam koliko, isto kao i gorivo, trgovci i ugostitelji neće smanjiti svoje cijene. Zašto? Jer je potražnja visoka. Sjetimo se i PDV-a. PDV je smanjen na hranu, voće i higijenske potrepštine, međutim cijene nisu padale. Jedino pad potražnje može smanjiti cijene. Dok god to nije tako, trgovci i ugostitelji neće smanjivati svoje cijene. Za inflaciju je najbolji lijek pad potražnje. Drugim riječima, dokle god trošimo koliko trošimo, cijene neće padati.
Odluka o zamrzavanju cijene goriva ruši male distributere. Trebaju li oni, i drugi koji su pogođeni takvom Vladinom odlukom, dobiti državne subvencije?
– Nije se puno postiglo zamrzavanjem cijena goriva. Zapravo dobili smo loše efekte. Mali opskrbljivači tržišta gorivom su se našli u financijskim problemima. Država im je odredila cjenovni limit, a s druge strane cijena sirovina im je rasla. Time su njihove trgovačke marže ograničene. Posljedično tome imamo situaciju da već sada nestaju s tržišta. Tako ne funkcionira slobodno tržište. Odluke o izlasku s tržišta su konačne i nikakve ih državne subvencije ne bi vratile na tržište. Uskoro ćemo imati pad konkurentnosti na tržištu, slabu diverzifikaciju robe i usluga, pad kvalitete goriva te rast monopolskog utjecaja onih najvećih opskrbljivača goriva. Sve što država učini ionako je kratkog vijeka. Na kraju država može regulirati cijene tek kratko, najdulje 90 dana. Tako je zakonom određeno. Dugoročno ovisimo o svjetskoj cijeni goriva. Rijetke su zemlje koje su samodostatne kad je u pitanju gorivo, odnosno koje mogu samostalno određivati cijene goriva na svojem tržištu. Vaučeri mogu biti dobar način kako pomoći socijalno najosjetljivijima kod rasta cijena goriva, ali tu ima jako puno otvorenih pitanja, na primjer kako odrediti cenzus, kako odrediti granice i zašto poduzetnike ne obuhvatiti, oni stvaraju na tržištu dodanu vrijednost. Pitanje je i koliko bi se vaučeri dugo koristili.
Postoji li još manevarskog prostora u kontroli cijene goriva? Bivši ministar financija Lalovac kaže da postoji oko 40 posto, odnosno 5,5 kuna, u dijelu trošarina i PDV-a?
– Nema mnogo prostora jer sumnjam da je Vlada spremna ući u ozbiljniji proračunski deficit. Daljnja kontrola cijene goriva može ići samo u pravcu dodatnog fiksiranja cijene i smanjivanja trošarina, a u rujnu, nakon turističke sezone, vjerojatno će se uvesti vaučeri. Mislim da Vlada više neće raditi korekcije PDV-a jer se on nije pokazao najuspješnijim načinom smanjivanja cijena na tržištu. Važno je podvući da bilo kakva dodatna intervencija ostavlja za sobom pitanje posljedica po proračun. Vlada će se morati odreći svojih prihoda. Kada je Vlada u ožujku intervenirala smanjivanjem trošarina, proračun je smanjen za 150 milijuna kuna.
Svi očekuju financijski rekordnu sezonu. Može li ona nadoknaditi proračunski prihod od smanjenih trošarina i PDV-a na gorivo?
– Apsolutno. To je naš forte. Već sada je broj vozila na autocestama nadmašio pretkriznu 2019. godinu. Što je veći broj vozila na našim cestama, više će se goriva točiti. Tako ćemo nadoknaditi proračunski prihod od smanjenja trošarina. Općenito dobra turistička sezona nam je važna za ekonomski rast. Ako rasteš, ne možeš padati. Tako se stvara i veća otpornost na potencijalne rizike koji mogu prouzročiti recesiju.
Što biste vi poduzeli da obuzdate inflaciju i stabilizirate cijene?
– Inflacija je monetarni fenomen i tako je treba tretirati. Dakle, treba djelovati obrnutim putem od onoga što je inflaciju stvorilo. To znači smanjivanje ponude novca. To se može jedino višim kamatnim stopama na novac. Zapravo to u medijima govorim otkad je inflacija prošla tri posto, odnosno od jeseni 2021. Sada kada imamo galopirajuću inflaciju, i naš zadatak je teži. Hendikep je i taj što gubimo monetarni suverenitet u najnezgodnijem trenutku. Naša monetarna politika sada je vezana uz Europsku centralnu banku. Kako god okrenemo, moramo se pripremiti da nas čeka vrijeme skupljeg novca. Građanima bih savjetovao da, ako žele nadomjestiti razliku izgubljenog dohotka zbog inflacije, više uspoređuju cijene po trgovinama. Još uvijek se nađe roba koja je jeftinija. Osim toga, građani se mogu okrenuti jeftinijim supstitutima. Na primjer, Sky Cola je jeftinija od Coca Cole. Dakle, stvar je u tome da se moraju malo korigirati naše potrebe. Nedavno sam se vratio iz Danske. Svi voze bicikle, od poslovnih ljudi do majki koje voze svoju djecu u bicikl-kolicima. Razlog tome je visok porez na imovinu, ali i ekološka osviještenost. Eto načina kako se boriti protiv rasta cijena goriva, ali i zdravije živjeti te smanjiti zagađenje. Najbolja rješenja su ona najpraktičnija.
Situacija u Ukrajini
Analitičari prognoziraju nastavak inflacije, nema naznake zaustavljanja krize. Dokle to može ići i kakve posljedice možemo očekivati? Ako kriza potraje predugo, može li to dovesti do vojne intervencije zapadnih zemalja u Ukrajini?
– Cijene će sigurno rasti još do kraja turističke sezone, a onda mislim da će ostati neko vrijeme na toj razini. Možda će se rast javiti tek sporadično u nekim djelatnostima, primjerice u automobilskoj industriji. Treba znati da i rast cijena ima svoj limit. Vojna intervencija sigurno se neće dogoditi zbog inflacijskih pritisaka. Životi su vrjedniji od ekonomije. Tako je bilo i kod pandemije, kada smo zbog zdravlja "zatvorili ekonomiju". Ratna situacija u Ukrajini nije generator inflacije, bar ne u toj mjeri. Zar mislimo da je Rusija jedini proizvođač energenata, plina i struje? Okretanjem novim tržištima poput SAD-a, Katara ili sjeveru Afrike, Južnoj Americi, Europa dolazi do novih tržišta i novih cijena. Europska unija nije spremna na energetske ucjene iz Rusije. Zaokret je već učinjen. Postoje strategije po kojima će se graditi novi LNG terminali, nova infrastruktura za distribuciju plina, novi vjetroparkovi koji će biti porinuti u europska mora. Tu Hrvatska mora pronaći i svoju priliku.
Hoće li recesija utjecati na iduću turističku sezonu? Možda se ove godine izvučemo, ali iduće bi moglo biti puno teže.
– Dođe li do recesije, ona će sigurno utjecati i na turizam. Dobro je što sigurno neće biti lošija od one pandemijske 2020. Turistima je tada bilo ograničeno kretanje, ali unatoč tome turistički rezultat nije bio toliko loš. Takav scenarij je eksperimentalno bio dobar da znamo što najgore očekivati. Važno je pitanje jesmo li što naučili iz prijašnjeg iskustva. Jesmo li ojačali naš domaći turizam? Pokazalo se da je dobro osloniti se na domaću turističku potražnju, na naše turiste. U to možemo uključiti i regiju. Koliko turističkih sajmova smo imali kod nas, a koliko vani? Pitanje je jesmo li ojačali kontinentalni turizam. Zašto bi turistička sezona bila samo ljeti? Sjetimo se dobrih turističkih priča u zimskom razdoblju, kao što je Advent u Zagrebu. Nikad nije bio tužniji nego ove godine. Ekonomija voli blještavilo, voli potrošnju. Kada vidiš da troše drugi, trošiš i ti. To je stvar potrošačke psihologije.
Prigovor je i da nema jedinstvene politike EU-a prema inflaciji, već svako vodi svoju politiku...
– Svaka članica Europske unije ima različitu ekonomiju pa zahtijeva i različit pristup ekonomske politike. Neke ekonomije bile su otpornije na krizu, neke nisu, neke imaju višu inflaciju, a neke manju, neke su više proizvodne, poput Njemačke, a neke su više uslužne, poput Španjolske. Neke zemlje imaju euro, a neke su monetarno suverenije pa mogu lakše upravljati inflacijom. Za nas je dobra vijest da iduće godine, kad kamatne stope na novac narastu (restriktivno vođena monetarna politika), euro će ih sniziti zbog eliminacije valutnog rizika. On će kod nas djelovati kao stabilizator kamatnih stopa. Zaduživanje će biti povoljnije nego u slučaju kada ne bismo uveli euro. To je sigurno barem jedna dobra stvar koja nas očekuje iduće godine.
Što će se događati sa standardom građana? Rast cijena ne prati rast plaća, ljudi imaju ista ili manja primanja, a troškovi života skočili su za 30-40 posto. Prijeti li nam ekonomsko siromaštvo, čekaju li nas na jesen društveni nemiri?
– Troškovi života jesu skočili. Međutim, ne bih rekao baš 30-40 posto. Inflacija najviše osiromašuje one s najnižim dohocima. Njima treba pomoći. Njihova potrošačka košarica je najskuplja. Vaučeri su oblik socijalnih transfera s kojima se mogu "ciljati" najosjetljiviji građani, pogotovo ako se inflacija zadrži na dvoznamenkastoj razini. Ostalim građanima moguće je povećati neoporezivi dio dohotka. Dakle, porezno rasteretiti dohotke. Porezno rasterećenje rada odličan je način kako nadomjestiti razliku izgubljenog dohotka zbog inflacije. Građani bi direktno osjetili rast svojih dohodaka. Time bi se ublažile frustracije građana.
Mogu li javni i privatni sektor povećati primanja radnicima u ovakvoj situaciji? Može li se na to utjecati povećanjem neoporezivog dijela prihoda? Ili Hrvati imaju dovoljno akumulacije (štednja, "čarape" i siva ekonomija) pa se ne treba previše brinuti?
– U javnom i privatnom sektoru su plaće rasle, međutim inflacija je rasla više. Bojim se da ne postoje više kapaciteti za povećanje plaća, bilo oni proračunski, ako govorimo o javnom sektoru, ili oni tržišni, govorimo li o privatnom sektoru. Država još jedino može porezno rasteretiti dohotke. Može se povećati osobni neoporezivi odbitak na 5000 kuna, zatim smanjiti niže porezne stope na dohodak za pet postotnih bodova. Time bi se smanjili inflacijski pritisci. Međutim, takva mjera nije usmjerena na one s najnižim dohocima. Najveću korist imali bi oni s najvišim dohocima jer bi oni zbog progresivnog oporezivanja i najvišu razliku osjetili. Korist bi imalo i stvaranje konkurentnijeg tržišta rada. To je posebice relevantno kod IT sektora. Inače riskiramo odlazak IT profesionalaca u flat tax sustave kao što su Rumunjska i Bugarska, gdje je porezni klin i ukupan trošak rada manji. Prema iskustvima Estonije, Češke i nekih drugih zemalja, idući korak treba biti ravni porez (flat tax). Pritom se progresivnost oporezivanja i dalje može zadržati, odnosno čak povećati proširenjem neoporezive osnovice, tj. odbitka.
Pozitivni efekti eura
Početkom godine uvodimo euro. Kako će se to odraziti na standard građana? Hoće li to izazvati dodatno povećanje troškova života? Neki analitičari tvrde da kod ovako visoke inflacije nije pametno uvoditi euro?
– Efekti uvođenja eura bit će pozitivni. Građani će konačno moći izbjeći mjenjačke naknade u mjenjačnicama i bankama, jeftinije će se moći zaduživati nego kad bi imali i dalje kunu. Euro će značiti jačanje konkurentnosti našeg tržišta. Strani investitori lakše će ulagati svoj novac. Turisti će moći bezbrižnije putovati u Hrvatsku. Domaći izvoznici više se neće mučiti s preračunavanjem cijena. Inflaciju ionako imamo pa nema straha da će euro dodatno povećati cijene. Bolje je onda sve inflacijske probleme prevaliti odjedanput nego poslije opet riskirati rast cijena. Empirijski je dokazano da euro ne utječe toliko na rast cijena, a s druge strane dvojno iskazivanje cijena stat će na kraj špekulantima na tržištu. Euro je alat koji će pomoći da lakše trgujemo s državama Unije. On je naša strateška odluka. Našoj maloj ekonomiji će pomoći. Kuna je valutni maneken kojem je bilo važno samo ne skliznuti s pozornice. Pod klizanjem mislim na aprecijaciju ili deprecijaciju, a pozornica je valutni tečaj HNB-a. Nismo koristili kunu da upravljamo ekonomijom, stoga je vrijeme za euro. Ionako smo visoko euroizirani: štedimo u eurima, razmišljamo u eurima, ugovori su nam u eurima.