Iz zvučnika se derao promukli glas: "Dame i gospodo, dragi Veloižani i Veloižanke, dragi gosti i Slovenci, nakon neprospavane noći, nakon cjelodnevnog natjecanja, nakon nadljudskim naporima uspješno savladane "staze smrti", pobjednik jubilarne, tradicionalne i po prvi put održane Iške kraljice je..."
Tako je bilo na kraju. A kako je sve počeo?
- Jedne večeri, prošle zime, u "Bruschette", dobro smo se napili - priča nam 59-godišnji Siniša Kulišić, i sam začuđen lavinom koju je pokrenuo.
- Sjedim u restoranu i razgovaram s prijateljima iz Slavonije. Oni su me, prije deset godina, nagovorili da naučim skijati. Sada skijam ja, moj brat, rođaci prijatelji, nas desetak s Velog Iža. Sjedimo i pričamo. Te je godine Bandić u centru Zagreba organizirao skijašku utrku. A šta ti, Siniša, ne napraviš Išku kraljicu? Kralja već imate, i neka je Kralj na kraju okruni. Predat će joj i krunu i medalje - govori mi prijatelj. Stvarno. Zašto Bandić može, a mi ne možemo? A kralja, Iškog Kralja na kraju sedmog miseca, već imamo. Fali nam samo kraljica. Iška kraljica...
Ostalo je, zabilježit će iški ljetpisi s početka 21. stoljeća, tek povijest. Iška kraljica, ta jedinstvena sniježna utrka na nekom dalmatinskom otoku, održana je u večernjima satima 23. prosinca 2017. godine. Godine u kojoj je bilo i suša i poplava, ali ne baš i snijega. No unatoč svim nedaćama, Veli Iž, to malo ali hrabro mjesto, uspjelo je smoći snage i hrabrosti da se uputi u nepoznato i u tom svom nedohvatnom cilju uspije. Da organizira, pazite ovo, prvu, jedinu i sigurno ne zadnju skijašku utrku na jednom dalmatinskom otoku! Na Ižu.
- Zadnji snijeg na Ižu je pao... - pogleda zamišljeno put plafona Darijo Konatić. - A one godine kada su se Splićani lomili na rivi. Kada je Kerum bio gradonačelnik. Bit će to 2012, je li? – pita Darijeva supruga Suzana.
Nismo vam rekli, ali sjedimo u dnevnom boravku obitelj Konatić. Na Slancu. Ušli smo na blef. Trebao nam je wi-fi, a otočki signali i nisu baš za pohvalu. Prva kuća na koju smo naišli bila je njihova. Ižani su, nem treba vam to ni posebno isticati, domaćini za pet. Ljudima smo ušli u kuću malo prije ručka, gospođa Suzana je taman završavala kolače za Badnjak, a Darijo je na spomen da smo novinari krenuo u priču kako je to obiteljska kuća stara preko sto godina, kako je on treća, četvrta generacija koja u njoj živi... A vani sunce, proljeće u prosincu. Sigurno plus deset, bojimo se, snijeg će se otopit. A tek je prošlo podne. Tko zna što će biti do sedam navečer, kada kreće utrka...
- Jučer smo se smrzavali, a danas, danas je toplo. Ma bit će sve u redu – smiruje naše strahove Darijo.
Utrka se održava u kali, između kuća, koja se u Velom Ižu zove Put Galije. Kala je duga skoro petsto metara, ali staza je postavljena na ovom zadnjem dijelu, koji završava na trgu Slanac. Trg, kao i cijeli taj dio Velog Iža, dobio je ime po bunaru slane, boćate vode. Na početku utrke, iznad glava, stoji natpis "Ajmo", a dole, pedesetak metara niže, na cilju, "Doša san". Eto, to je ta "staza smrti", to je taj spust za najhrabrije i najodvažnije, to je taj izazov kojeg su generacije čekale...
- Ja ovako nešto nikada, ali baš nikada, u životu nisam vidio. Ovo je totalna ludnica i ja sam iskreno ponosan što u njoj sudjelujem – iskren je Dario iz Zagreba, čovjek u zrelim pedesetim godinama i službenoj jakni hrvatske skijaške reprezentacije. Zatičemo ga sa širokom lopatom u rukama kako razgrće snijeg u kali. Od zida do zida, dobrih dvadesetak centimetara snijega. Naprije se kao podloga stavlja suhi led, a onda na njega snijeg donesen trajektom sa četiri velika kamiona iz Like.
- Prošle godine na Božić na otoku nije bilo nikoga. Ove godine je obrnuto. Preko godine nas bude 350, najviše 400, a sada... - govori Suzana Konatić.
Možemo se mi sad praviti da to nije i neka ideja, da su ovakve ludarije i drugima padale na pamet, ali, brate, nikad, baš nikada u povijesti ludosti, nitko prije Velog Iža nije organizirao i održao skijašku utrku na nekom našem otoku. Nikada. Atmosfera je bolja nego u Val d'isereu i Wengenu zajedno. Cijeli dan na Ižu se priča o ski-liftovima, o ski-pasovima i opasnosti od lavine. Je, na suncu je skoro 15, pijemo svi ko smukovi, a po rivi ljudi šetaju sa skijama na ramenu, sa sanjkama, ski-boardom i pancericama. Pa vi mislite što hoćete...
- Evo, javili su mi, jutros su u Zadru, po Kalelargi, šetali sa skijama na ramenu. Ljudi su se okrićali, smiju se, ali oni ne znaju da su to naši natjecatelji – govori nam Siniša. Glavni i ogovorni krivac za ovu definitivno najluđu stvar koju su Hrvati napravili u 2017. godini. Najluđu i najbolju, jer atmosfera na Ižu je samo takva. Evo, dok ćekamo izvlačenje startnih brojeva, davadesetak "smučara" iz Maribora poravnava stazu. Stiže i zadarski gradonačelnik Branko Dukić u biranom društvu: predsjednika Županijskog suda u Zadru Borisa Babića, zamjenika predsjednika Gradskog vijeća Grada Zadra Dražena Grgurovića, bivšeg predsjednika TZ grada Zadra Zvonka Šupe, poznatog zadarskog poduzetnika i vlasnika restorana Kornat i kafića Atrij Hrvoja Petričića...
- Došli su nam gradski šminkeri – dobacuju sa susjednog stola dok se ispija kuhano vino.
Fale samo praporci, ali sva ikonografija i atmosfera sa skijaških natjecanja je tu. Ona grupa Mariborčana, koja je maloprije stigla katamaranom, još uvijek pjeva: Iška kraljice, ša-la-la-la-la, Iška kraljice, šaaa-la-la-laa...
- Ja sam Edo! Edo Iški! I pobjedit ću! Sto posto – smije nam se jedan Slovenac koji na Ižu ima vikendicu, od glave do pete obućen u zelenu obleku od tvida, baš kako Kekec, s drvenim skijama u rukama i ruksakom na leđima.
Cijeli je Iž poludio, a Slovenci su tu izgleda predsjednici. Grupa iz Maribora, nih 20-ak, zbog Iške je kraljice specijalno krenula iz Dežele. Tu je i zadarska ekipa tradicionalnih zafrkanata predvođena Nevenom Stojakovićem i Borisom Artićem. Oni su se maskirali u švedsku skijašku reprezentaciju koja je u Veli Iž došla na pripreme. Čim su akoštali na rivu sa svojim brodom, odmah su podgrijali sarme i marendali...
- Uspjeli smo. Uz pomoć prijatelja, Grada Zadra, turističke zajednice... Direktor Ante Rados me dva-tri puta dnevno zove i govori mi: Vi niste normalni, ovako nešto nikad nisam vidio. Vi niste normalni... A vidite, normalni smo, samo volimo skijanje – smije se Siniša i nestaje u mraku noćne skijaške utrke.
Jubilarne, tradiconalne, po prvi put održane skijaške utrke. Iške kraljice.
KAKO JE SNIJEG DOŠAO NA IŽ?
Odakle snijeg na Ižu, Velom Ižu? Iz Like! Za njega su bili odgovorni i na otok su ga prevezli vozači Cesta Zadarske županije Marko Čulina, Marinko Kevrić, Denis Mijić i Jadranko Mijolović. Bez njih, ne bi ni utrke ni Kraljice bilo...
- Pronašli su ga negdje kod Lovinca. Tko će znati. Glavno da je stigao. I da je utrka uspjela... kaže Siniša Kulišić dodajući da su za utrku dobili toliko sponzora da će višak novca preusmjeriti u obnovu otočne škole koja broji svega osam učenika.
