U Salima smo bili sedmog dana srpnja, baš na dan kada su u mjesnoj Osnovnoj školi „Petar Lorini” trebale biti podijeljene svjedodžbe. Ali, „zbog nepovoljne epidemiološke situacije”, dodjela je do daljnjeg odgođena, a iz škole su svojim učenicima poručili:
- Uživajte u ljetu i budite zdravi!
Nema sumnje da će otočna djeca, kao i svake godine, uživati u ljetu i da im ga ni korona neće pokvariti.Istina, dvoje od 60 učenika koliko će ih u rujnu biti u saljskoj školi, ima nesvakidašnji problem: malo su zabrinuti za djeda Ivana i baku Anu i muči ih što su ostali sami. Možda među malim Dugootočanima još netko ima djeda Ivana i baku Anu, ali ovaj djed i baka su ostali sami u 2.289 kilometara udaljenom gradu Sumy na sjeveroistoku – Ukrajine!
Njihovi unuci, 14-godišnji Kosta i dvije godine mlađa Kira, u rujnu će biti učenici osmog i šestog razreda osnovne škole u Salima. Nastavak je to već trogodišnjeg suživota Saljana i Ukrajinaca, radnika „Mardešića” koji su u tvornicu za preradu ribe počeli stizati u rujnu 2018. godine. Led su probili Valentina i Roman Okhrimenko da bi već u ožujku 2019. gastarbajterski kruh u „Mardešiću” zarađivalo 13 Ukrajinaca, a sada ih je blizu dvadeset.
- Ma to su sjajni ljudi! Brzo su se navikli, već pristojno govore hrvatski, vrijedni su i ništa im nije teško raditi, nakon posla u tvornici znaju se baviti i građevinom, beru masline, otočanima dobro dođe svaka vrsta radne snage. Saljani su ih prihvatili, postali su „domaći”, kaže nam jedan od mještana među kojima se brzo proširila i priča o „novim učenicima” iz Ukrajine.
U listopadu 2018. u Sali je došao tada 32-godišnji Konstantin Protas, za tri mjeseca stigla mu je i supruga Marina, a od ovog ljeta za stalno su im se pridružila i djeca, Kosta i Kira.
- Otkako sam na Dugom otoku, još nisam bio kući, u Ukrajini. Često se čujemo, ali majku od tada nisam vidio, a otac je bio tu kod nas u Salima, vidio je gdje radimo i živimo. Možda i ovog ljeta dođe na tjedan dana. Planiramo za Novu godinu svi zajedno otići u Sumy. Djeci nedostaju djed i pogotovo baka, a i ja bih volio vidjeti majku, smješkajući se priča Konstantin Protas kojega i radnici „Mardešića” i Saljani znaju kao Kostu.
- Djeca su nam dolazila preko ljeta, dok nema škole, ostali bi po tri mjeseca, a sada smo se odlučili dovesti ih za stalno jer smo i mi „bacili sidro”. Kosta je u Ukrajini završio osmi razred, ali će, zbog jezika i jer mu je to završna godina osmoljetke, opet ići u osmi razred. Kira je u Ukrajini završila peti i sada će u šesti razred, već smo ih upisali u školu. Koliko vidim, dobro im ide, snašli su se, kupaju se, kao i sva djeca vise po mobitelu i na play stationu. Vodili smo ih „u đir” po Zadru, bili su na Krki, Plitvicama, Kornatima, zadovoljni su, vodili smo ih u Biograd, na Vransko jezero, u Šibenik i Split. „Mardešić” je za našu djecu organizirao tečaj hrvatskog jezika, a i mene stalno zapitkuju kako se kaže ovo ili ono. Brzo će oni progovoriti hrvatski, pogotovo kada krenu u školu, priča dalje Kosta dok ga sin promatra pospanim očima.
- Ma da, otkako je tu stalno lovi ribu, peca. I ja sam prije govorio „bolje je ribu kupiti u dućanu”, ali evo nas, sada imamo tri štapa i - riba nije bolja iz dućana! Spava mu se jer već u šest ili sedam ujutro ide na pecanje iako to nikad prije nije radio. I dobro mu ide: uhvati lokardu, brancina, oradu, pa prodaje ribu u mjestu jer štedi, skuplja novac za električni romobil, nastavlja Kosta.
Budućem saljskom osmašu je, kaže, najveći problem s hrvatskim jezikom „ono ću, ćeš, će”, ali ga otac tješi da ni mnogi Hrvati baš nisu sigurni je li „tvrdo” ili „meko”, je li „č” ili „ć”.
- Za drugo, nema problema, kaže mlađi Kosta.
Tada mu se pojavila sestra i sa sobom dovela još dvojicu ukrajinskih dječaka i budućih saljskih učenika: Vladislav će u sedmi, a Arsen u šesti razred! Zasad, muči ih samo vrućina na kakvu u Ukrajini nisu navikli.
- Njihovi roditelji, Saša i Irina Brečko, u Salima su već drugu godinu. Došli su raditi u „Mardešić” i brzo odlučili ostati tu i dovesti svoje dječake iz Ukrajine, pa sada naših dvoje imaju društvo preko ljeta. Kad krenu u školu naći će oni brzo prijatelje, ne bojim se za djecu, optimističan je Kosta kojemu se nijednom nije omaklo izgovoriti „u Saliju”, što se često dogodi i hrvatskim kontinentalcima.
- Brzo sam naučio hrvatski. Saljani su OK ljudi, skoro sve mještane poznajem, ponekad popijemo pivo ispred dućana, tako sam brže učio jezik. Navikli smo se i jedni druge prihvatili, ljudi su svuda na svijetu isti. Zajedno smo gledali utakmice Hrvatske i Ukrajine na prvenstvu Europe i navijali za obje reprezentacije, objašnjava Kosta dok se u šetnji Salima učestalo javlja mještanima.
Na pitanje muči li ga nostalgija odgovara kratko:
- Nema po čemu...
U "Mardešiću" su nekada radili uglavnom otočani, pa su slijedili valovi ljudi iz zadarskog i dalmatinskog zaleđa, onda je na red došla i BiH, a onda su odjednom u Salima osvanuli radnici iz zagrebačke regije i ekonomski poharane Slavonije. U posljednje tri godine, taj su niz nastavili ljudi uglavnom iz okolice Lavova.
Ukrajinske obitelji iz godine u godinu produžuju radne vize, za sobom su, kao i svi gastarbajteri svijeta, ostavili nešto za čim se ne okreću, planiraju budućnost za sebe i svoju djecu. Zasada, žele ostati u Salima, voljeli bi živjeti u Zadru koji im se jako svidio, ali...
Sve manji broj stanovnika i djece po dalmatinskim otocima odavno je postao alarmantan. Ni Dugi otok i Sali po tome nisu iznimka, pa na doseljavanje Ukrajinaca ovdje blagonaklono gledaju: „s njima nam je misto življe i zanimljivije, neka ljudi, neka dice, to je dobro i za njih i za nas”.
- Na području Općine Sali živi 1.688 stanovnika, a sredinom prošlog stoljeća nas je bilo oko 4,5 tisuće. Nekada je svako od naših 12 otočnih naselja imalo punu školu djece. Ali, ni Dugi otok, naravno, nije mogao izbjeći depopulaciju, svojedobno smo bili pali na svega troje ili četvero djece po generaciji. Ipak, u posljednje vrijeme smo se malo „oporavili”, sada ih bude i petnaestak, ali su otvorene samo škola u Salima i područna u Božavi, kaže Zoran Morović, načelnik Sali.
I Morović je zadovoljan dolaskom novih četvero učenika iz Ukrajine.
- Ukrajinci su u Salima i na Dugom otoku već nekoliko godina i moram reći da imamo samo lijepa iskustva s njima. Vrijedni su radnici i uzorni ljudi, brzo su se adaptirali na život na otoku, a dobro je što ćemo imati i četvero novih učenika, bez djece nema ni života, zaključuje Morović.
Od ovog ljeta i iduće školske godine, život u Salima i mjesnoj školi bogatiji je za Kostu, Kiru, Vladislava i Arsena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....