„Ovdje nalazim mir. Dolazim svako jutro, prošetam pokraj mora. Još uvijek tražim utjehu“, kaže nam Zadranin Neno Novačić. Njegova supruga umrla je od raka s nepunih 50 godina. Prethodno je prošla agoniju liječenja dugu pune četiri godine.
- Vozio sam je u Split na zračenje. Kroz sve te godine na trenutke je znalo biti bolje i nada se vraćala. Nada nas zapravo nikada nije napuštala. U to vrijeme bio sam sve, svojoj djeci i otac i majka, bio sam spremačica, kućna pomoćnica, a prije svega njegovateljica... – pokušao je sažeti svoja bolna iskustva koja je imao s teško bolesnom suprugom koja se s rakom, proširenim po tijelu, hrvala tako puno vremena.
- Zadar nije imao, kao što ni sada nema, linearni akcelerator. Ja ne tvrdim da bi on mojoj ženi spasio život. Ali patnja... Da se zračila u Zadru, sve bi bilo gotovo za pola sata, dolazak, odlazak i tretman. Ovako, vozio sam je u Split. Već izmučenu. U Splitu je dobivala tabletu kemoterapije, nakon toga je imala zračenje. Uvijek sam je vozio. Sve dok je mogla stati na noge. Kada ju je bolest potpuno prikovala za krevet, tada ju je vozio sanitet. Ali povratak, svaki taj povratak... – zaustavio se Neno, danas 62-godišnjak.
Bio je u Domovinskom ratu i mislio je, kaže, da je tamo vidio sve što se moglo vidjeti. Smrt, raznesena tijela, ranjavanja.
- Nisam zapravo vidio ništa. U ratu se sve događalo u trenu, padom granate, razmjenom paljbe... No umiranje moje supruge događalo se „na rate“, uz neizrecivu patnju. Završilo je davanjem morfija. Ali tek nakon pune četiri godine. Apsolutno sam cijelo vrijeme bio uz nju. I kući, i u Splitu, i u bolnici u Zadru kada je umrla. Ja moram istaknuti barem jednu osobu, doktoricu Milku Hoti, ne samo zbog stručnosti, nego zbog toliko velikog srca i spremnosti da pomogne, u svakom trenutku. Mi smo proživljavali teške dane, mjesece, godine... A zapravo vam nitko ne ponudi psihološku pomoć – ispričao je Neno Novačić.
Nikada nisu saznali gdje je bilo primarno oboljenje, na kojem organu. Suprugu su počele boljeti noge i cijelu jednu godinu provela je na fizikalnoj terapiji, bez poboljšanja. Kad su konačno napravljene ozbiljnije pretrage, nalaz je bio vrlo loš; rak je već bio metastazirao na pluća i jetru.
- Odmah je poslana na zračenje u Split. Bili smo optimisti. Kasnije, kad je imala i kemoterapiju koju je u venu dobivala 48 sati, ja sam uzimao hotel u Splitu da bih mogao biti uz nju. Kako je pacijentima koji nisu voženi automobilom u Split, koji nemaju nekoga tko može odvojiti toliko vremena da pazi na njih? Za mene, putovanje u Split zbog zračenja, zbog tih nekoliko minuta, je mrcvarenje. Pacijenti se mrcvare, ne postoji druga riječ za to što prolaze – rekao je Neno Novačić.
On smatra da bi bilo idealno uvesti telefonsku liniju, da ljudi mogu nazivati, da se tako prikupljaju sredstva za kupnju linearnog akceleratora za zadarsku bolnicu.
- Da se samo jedna patnja smanji, puno je napravljeno. Tako se kaže, a jasno je da bi veliki broj onkoloških bolesnika bilo pošteđeno mrcvarenja. Za kupnju tog aparata ja sam spreman pomoći na bilo koji način, što god treba, sakupiti ljude, napraviti akcije... Ljudi moji, pa to Zadru toliko treba – shrvano je na kraju kazao naš sugovornik, koji je pristao javno progovoriti o svom bolnom iskustvu nadajući se da će time dati svoj mali doprinos angažiranju svih nas da do kupnje toliko potrebnog aparata što prije dođe.
