Mlohava tuna odlazi u povijest, svaka riba imat će svoj kod, odzvonilo ugostiteljskim podvalama s ‘friškim‘ bokunima

Čuli ste za priče o promućurnim ugostiteljima koji za goste imaju pripremljen pladanj s “oglednim primjercima” friške i “divlje” ribe, dok u kuhinji na pripremu čeka ona iz diskonta ili trgovačkog centra? Iz uzgoja, naravno, a moguće i iz uvoza...

Takvoj će se nepoštenoj poslovnoj praksi stati na kraj kodiranjem ribe; ove godine tune i igluna, a sljedeće vjerojatno i oborite - šampjera i zubatca na kojoj restorani najviše zarađuju.

Naime, Ministarstvo poljoprivrede izradilo je web-aplikaciju HRiba putem koje svaki potrošač može doznati odakle je stigla tuna ili iglun s njegova tanjura, koje je vrste i težine... Riba će, naime, na sebi imati QR kod koji će se moći skenirati putem bilo kojeg mobitela; u maloprodaji ili u ugostiteljskom objektu.

Čak i ako gost naruči filet tune moći će saznati gdje je ulovljena riba. Kako doznajemo u Ministarstvu poljoprivrede, vlasnik restorana na traženje mušterije mora pokazati kod na ribi ili iglunu, odnosno omogućiti skeniranje.

- Očitavanjem koda na mobitelu se otvara web-stranica “HRiba-znaj što jedeš” na kojoj kupac može odmah saznati sve informacije o putu ribe od ulova do maloprodajnog objekta u kojemu se prodaje, čak i ime ribara koji ju je ulovio. Uz te podatke, kupci mogu pročitati i zanimljivosti o ribolovnom alatu kojim su ulovljeni tuna ili iglun i druge informacije. Ovaj online sustav sljedivosti ima dva osnovna cilja, jedan je brendiranje kvalitetne hrvatske ribe u odnosu na uvoznu, a drugi da krajnjim potrošačima omogući brzu informaciju o tome otkud potječe riba koju konzumiraju. Za sada sustav funkcionira za tunu i igluna, ali uskoro će se uvrstiti i druge riblje vrste. Ideja nije da prenormiramo propise, nego da nedvojbeno utvrdimo podrijetlo ribe koja se nudi u dućanima, tržnicama i restoranima - objašnjavaju iz Ministarstva poljoprivrede i dodaju da bi se za tri do četiri godine u sustavu kodiranja trebala naći sva riba.

Jure Mišković/Hanza Media

U praksi to sada funkcionira tako da se svaka tuna i iglun, bilo da je ulovljena udičarskim alatom ili potječe iz prilova, označava markicom određene boje koja se vezuje oko repa ribe i koja sadržava jedinstveni QR kod.

Svaki ribar koji ih ulovi obavezan je upisati u elektronički ili mobilni očevidnik dodijeljeni QR kod svakoj pojedinoj vrsti. Prvi kupac nakon prihvaćanja i preuzimanja ribe, u Portalu gospodarskog ribarstva upisuje sljedećeg kupca, kao i podatak o tomu je li riba smrznuta ili filetirana.

- Ovim postupkom osiguravamo da se informacije o ribi prenose na svaki sljedeći subjekt u lancu distribucije, kao i da se nadopunjavaju te da su dostupne u maloprodaji krajnjem potrošaču. Cilj sustava sljedivosti je zaštititi one koji prodaju hrvatske plavoperjane tune i iglune naspram onih koji nude uvoznu ribu koja se često deklarira kao domaća - navode iz Ministarstva poljoprivrede.

Novom praksom u označavanju ribe najviše su, naravno, zadovoljni registrirani tunolovci koji ne mogu izaći na kraj s nelojalnom konkurencijom, odnosno crnim tržištem. U Hrvatskoj trenutačno 12 brodova ima dozvolu za ulov tune. Vlasnik jednog takvog je i Zoran Srdarev iz Vodica, predsjednik Udruge gospodarskih ribara udičara “Bluefin”.

- Brojke najbolje govore o tomu što se događa na tržištu. Ako je naša izlovna kvota 60 tona tune godišnje, a mi izvezemo 40 tona, za domaće tržište ostane 20 tona. To su premale količine; svaki bolji restoran u sezoni će potrošiti oko pet tona tune. Bez obzira na to, mi imamo nerijetko problem s prodajom jer tunu ne možemo, s obzirom na ulazne troškove koje imamo, dati ispod 100 kuna, a ugostitelj će je na crnom tržištu naći po nižoj cijeni - objašnjava Srdarev kojeg pitamo koliko se, prema njegovoj procjeni, tune prodaje na crno. Kaže da je to barem “100 puta više” od količina legalno ulovljene tune koja ostane u Hrvatskoj. Ispada da se trenutačno 2000 tona ove ribe prodaje na crno.