Mladen Grdović: Ferrari mi je stvorio probleme! Nikad se nisam drogirao, ali sam popio bevande. Život nakon Brankice...

Na razgovor je stigao kao s kupanja: narančaste kratke gaće, crvena majica i bijela piturska šilterica.

- Dragi, nemoj zamiriti. Tri dana sam bio u Kornatima, a sada doma imam neke radove. Popravljam zid oko kuće. Jedva sam malo vrimena uvatija...

Mladenu Grdoviću zamjerati se ne može. Ne samo ovdje, u Zadru. Tako je svugdje, tkogod ga poznaje i gdjegod vole njegove pjesme. Uza sve skandale, incidente, kontroverze, afere, priče i pričice koje ga godinama prate, on uvijek ostane nekako neokrznut, vječna dobričina, a kad krene melodija i stihovi "Nije u šoldima sve", "Evo mene moji ljudi", "Dalmatinac sam", "Sve za ljubav", "Tu je moj dom"... Grdović odjednom transcendira u simbol beskrajne južnjačke euforije, u jednoga od nas, s rukama u zraku i glasnicama na šanku, potvrđujući se kao neokrunjeni kralj "dalmatinske pisme" i hrvatske estrade.

U srpnju je napunio 66 godina života, a ovu godinu obilježava nevjerojatnih 45 godina karijere. Zasigurno najbogatije glazbene karijere u povijesti hrvatske popularne glazbe, bez pretjerivanja. Mladen nije fenomen samo po broju izvedenih pjesma – u njegovoj pjesmarici ih je oko 380, od kojih 200 kantautorskih – već i po broju održanih koncerata, izdanih albuma, otpjevanih hitova, osvojenih prvih mjesta, nagrada, inozemnih nastupa...

- Dokle još? Dokle god izdrži srce, pluća, bubrezi, mozak... i volja.

Volja?

- Godine idu, treba se održati. Zadnji godina smo zajedno svugdje bili Stavros, Pejaković i ja, nas Tri mušketira. I onda – cak! Tko je znao da će tako završiti. To je život. Vrijeme ide, ljudi odlaze... Najprije moj Tomislav Ivčić, pa Vedran, pa Kićo... E, koliko smo puta on i ja bili u Australiji! Ostao mi je Duško Lokin, i ovi mlađi pjevači iz Zadra, Bralić, Ićo...

Dobro se držite, na našem zadnjem susretu, tamo prije pandemije, izgledali ste umorno, mislima odsutno...

- Probudi me ljeto! U zadnja dva i pol mjeseca odradio sam 42 koncerta. Od Dubrovnika do Istre, od Slavonije do Slovenije. I nazad: Krk, Korčula, Hvar...

Pa Festival šansone u Šibeniku?

- Da, prvo moram u petak na Krk (razgovarali smo u četvrtak, op.a.), u Vrbnik, pa u subotu u Šibenik na festival šansone. Šibeniku se vraćam nakon pauze od 14 godina s pjesmom "Sveta zemlja Dalmatina". Glazbu je napisao Duško Šarac, tekst Ante Viljac, a aranžman Toni Eterović. Pjesma je prava, novi hit. Moj menadžer Ljubo Šeperić kaže da su nam šanse odlične.

I onda na jesen na turneju "Evo mene moji ljudi", slavi se 45 godina karijere...

- Prva dva koncerta smo održali u mom Zadru, još u veljači, a gosti u dvorani na Višnjiku bili su Emilija Kokić, Maja Šuput, Duško Lokin, Zlatko Pejaković i drugi. Sad ide nastavak. Krećem iz Osijeka, Rijeka, Split, Požega, Karlovac, Čakovec...

A Zagreb?

- Bit će i Zagreb. Svako puca na Arenu, ali ja ću radije napraviti dva-tri koncerta u Lisinskom. Onako, da bude gospodski. Meni je Lisinski ostao u srcu, ali vidjet ćemo, u dogovoru s menadžerom...

Imate li kondicije za sve to skupa izdržati?

- Imam, kako nemam. Džogiram tri puta tjedno, s mojim Vilijem Kalmetom. On je stariji od mene, ali trči k‘o lud!

Znači ništa od mirovine?

- Nema kod nas pjevača mirovine.

Mi smrtnici koji radimo za plaću u vašim godinama moramo u mirovinu...

- A gdje su oni stariji od mene? Kad gledam Mick Jaggera i Paola McCartneya, ja se dičim vidjeti ih u tim godinama. Slikaju se, veseli, smiju se... Ali istina, dosta ih je otišlo. Slušajte, mislim da nitko više od mene nije radio u ovih 45 godina karijere.

Nije vam dosadilo?

- Godine čine svoje, nisam više kao nekada, postaje naporno. Kad sam na turneji sve više gledate gdje ćete se malo odmoriti, predahnut, naspavati, u avionu, autu... Ali još ima ulja u svići!

Koliko ćete pjesama izvoditi na turneji?

- Ovisi u kojem budemo gradu nastupali. Koje se moje pjesme, od njih 380, tamo najviše slušaju.

Kako je prošlo tih 66 godina života i 45 karijere?

- Prošlo je ovako, dok pukneš prstima. Ali prvih petnaest nikako.

Zašto?

- Puno sam radio, gradio karijeru, trčao na sve strane. Kad sam izgradio karijeru onda je sve krenulo i godine prođu za sekundu, Danas se u sebi osjećam kao četrdesetogodišnjak. Ne mogu zamisliti da je toliko vremena prošlo. Nekidan sam razgovarao s Goranom Ivaniševićem. Sjetili smo se prošlo su već 23 godine od kad smo Oliver i ja pjevali na njegovom dočeku na splitskoj rivi nakon osvajanja Wimbledona. Sjećam se, ljubila me Kukočeva žena Renata, kaže: "Mladene, spasija si nas sa svojim pismama".

To je bio događaj bez premca za Dalmaciju i Hrvatsku...

- Pjevao sam i Blanki Vlašić, njena me mater zvala, pa Hajduku, našim Vatrenima...

Biste li danas nešto promijenili, učinili drukčije?

- Ne. Što se tiče karijere, mislim da sam sve napravio i ostvario. Surađivao sam s najboljima autorima i glazbenicima, Đorđe Novković, Stipica Kalođera, Hrvoje Hegedušić, Zdenko Runjić... bolje da ih ne nabrajam, jer nekoga ću sigurno preskočiti. Jako mi je teško palo kad je poginuo Tomislav Ivčić. On i ja smo najviše singlica prodali kao "Duo pegla" 1987. s hitom "Mi imamos mnogos problemos". Mene su tada još nekako držali u tajnosti. Đorđe Novković me molio da dođem u Zagreb, ali nisam htio. U Zadru sam tada dobro radio.

Počeli ste rano, kao petnaestogodišnjak?

- U djetinjstvu sam ipak bio roker. Imali smo bend "Šake glazbe", prvi nastup imali smo 1974. u društvenim prostorijama mjesne zajednice u Jazinama u Zadru, tada Dom Nenada Parente. U prvoj postavi bili su Željko Kožul Žica, Boško Colić, Leo Blaslov i ja. Zvali su nas "Šaka jada" (smijeh), a izvodili smo rok standarde, od Stonesa do Led Zepellina i Deep Purplea. I bilo mi je dobro, cijelo ljeto bi imali gaže ili u Crvenoj luci ili u Solarisu. Zašto ići u Zagreb i živjeti u magli? Ali onda sam se zaljubio u Zagreb i eto, to ti je to...

Zaljubili ste se baš u Zagreb ili u nekoga u Zagrebu?

- Ne, ne... (smijeh). Baš sam se zaljubio u grad Zagreb. Tamo sam stekao puno prijatelja. To je bila 1985. i onda stvari lagano kreću. Prvu ploču sam inače snimio 1976/77. s Đorđem Novkovićem. Imao sam 16,5 godina.

Koje su vas pjesme lansirale u zvjezdani status?

- Tu je moj dom, Dalmatinac sam, Bacit ću mandolinu, Nedostaješ mi ti, Evo mene moji ljudi... to su sve bile zlatne tiraže.

To je bilo u Hrvatskoj, ali u još u Jugoslaviji ste imali hitove.

- Tako je, Između poljupca dva, Kupit ću ti bijelog konja...

Hoće li se i te ranije pjesme naći na koncertnom repertoaru?

- Mislim da će biti Između poljupca dva. To je bila zlatna singlica, muziku je skladao Rajmond Rujić, Željko Sabol tekst a aranžman Hrvoje Hegedušić.

Što vas je odredilo za pjevača, kad ste shvatili da se glazbom želite baviti cijeli život?

- Od sedme godine života sam išao u muzičku školu, učio sam svirati gitaru, završio sam i srednju muzičku školu. U Arbanasima su se uvijek pjevale talijanske kancone, zbog toga su me zvali Robertino.

U Arbanasi vas zovu Cule, kako ste dobili taj nadimak?

- Nadimak Cule nosim od djetinjstva, od treće godine, a dao mi ga je rođak. A dobio sam ga po filmu "Na mesto, građanine Pokorni" iz 1964. godine u kojem glume Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić. Čkalja je igrao nekog mafijaša, a Mija je bio referent za prodaju žabljih bataka, i zvao se Cule Pokorni. Rođak me tako prozvao Cule. Tako me danas zovu samo prijatelji u Zadru i kolege muzičari, ali ne i u javnosti.

Kao mladi ste se bavili i sportom?

- Trenirao sam veslanja. Slavnoj braći Bajlo bio sam kormilar, skoro tri godine. Bili smo tri puta prvaci Jugoslavije, pobjeđivali smo na međunarodnim regatama, u Luzernu, na Bledu, osvojili smo desetke medalja. To vama je kao da gledate braću Sinković, samo smo mi bili s kormilarom.

Duško Lokin je dugo godina bio vaš menadžer za inozemne turneje?

- Moj Duško... Dvanaest puta sam bio u Australiji, a u Americi i Kanadi ne znam broj. Zadnji put sam bio prije dvije godine, Željko Bebek i ja. On rock, ja Dalmacija, Mediteran. Dva koncerta - lom!

Znate li koliko ste koncerta održali u karijeri?

- Na tisuće... nikad nisam izbrojio. Nemam još ni ormar u kojem bi držao sve nagrade i priznanja. Neke sam držao u kafiću na Relji, kod kuće imam toliko nagrada.

Ima li festivala u hrvatskoj na kojem niste pobijedili ili osvojili meku nagradu?

- Nema. Nisam jedino išao na slavonske festivale, to nije za mene, nije moj stil. Ali sve uz more... U Zadru sam pobijedio tri puta, jedan put s Bepom Matešićem dva puta sam. Split sam dobio dva puta Grand prix s klapom Munita, dvaput nagrada od dijaspore, pa najdalmatinskija pisma koliko puta. Melodije Istre i Kvarnera dobio sam tri-četiri puta... I međunarodne nagrade. U Torontu sam dobio prvo mjesto s pjesmom Antona Kikaša, onog kojeg su bili uhvatili s avionom oružja kojeg je donio za obranu Hrvatske. On je bio jedan od najbogatijih naših ljudi u dijaspori. Meri Cetinić i ja smo zadnji pjevali u dijaspori prije početka rata. Bila je 1990. godina, hotel Hilton, Mississauga, Kanada, nova godina. Baš ću posjetiti Meri kad je ovih dana vidim u Šibeniku, da se malo nasmijemo...

Tisuće kilometara, koncerata, stres... kako se to odrazilo na vaše zdravlje?

- Dobar sam. Imam neku malu aneurizmu na srcu, na prednjoj strani. I sad je pratimo. Moj doktor Šušak i ja, prije su me pratili doktori Kujundžić i Matas.

I, kako je aneurizma?

- Uvijek isto.

Kada ste je otkrili? Smeta li vam?

- Prije sedam, osam godina. Ne stvara mi smetnje. Dok sam bio dijete, poznati zadarski pedijatar, doktor Perović mi je rekao da ima šum srca. Kad sam umoran, zna se malo osjetiti kako mi srce preskače...

Kao je privatni život pratio vašu karijeru?

- To vam je isto kao i sa sportašima. Gledate Luku Modrića, Goran Ivaniševića i mislite kako oni mogu uvijek uživati. Nije baš tako. Baš sam o tome nekidan pričao s Goranom. Koliko smo vremena proveli po avionima, vlakovima, autima, autobusima... U takvim uvjetima ni familija ne može puno uživati. Tebe nema, na putu si... U jednom trenutku htio sam odustati od svih festivala. Ali neki te vrag uvijek vuče, kao sad na Šibensku šansonu, dobra pjesma, dobar tekst. Volim taj posao, ali bilo je kriznih situacija. Kada klavir nisam htio otvoriti, kada gitaru nisam htio uzeti u ruke. Kakvo pisanje, nemam volje. Jedna put sam se čudio Đorđu Novkoviću još u Jugotonu kad mi je o tome govorio, a tako se i meni desilo. Zasitiš se svega.

Prošli ste teško razdoblje period, umro vam je brat Paulo, razveli ste se od supruge Brankice...

- Bilo je teško, ali ja sam teški profesionalac. Zbog Brankice su svašta o meni pisali i govorili. Ali ja nisam nikada nijednog novinara napao zbog toga. Rekao sam sebi, to je tako. Jednom davno, 1988. kada sam prvi put bio u New Yorku, u ruke su mi došle jedne američke novine. U njima pišu o Michaelu Douglasu. Začudio sama se što mu rade. Ali, to je tako, estrada, mediji, prodaja... Meni je Ferrari potegao probleme. Jer ljudi ne vole kad imaš nešto ili kad stvoriš nešto. To je kod nas uobičajeno. I onda krenu priče. Nisam toliko za njih mario, ali...

Ali nije vam svejedno?

- Uredno sam rastavljen već četiri godine i Brankica i ja nemamo nikakvih problema. Drago mi je da se nikad nisam drogirao, da nikad nisam pušio. Popio bevande jesam, ali i nju sam sad u kratko vrijeme puno smanjio. Radim punom parom, a što će biti, vidjet ćemo.

Nemate nikoga u životu nakon Brankice?

- Ne. Ne interesira me. Brankica i ja smo rastavljeni. Sve je u redu, fino, nemao nikakav kontakt. Teško je, znate, živjeti s pjevačem. Skoro svi oni imaju po nekoliko brakova. Ja sam se jedini jedan put oženio i gotovo. Jedino ako ti Bog da, ono, evo je došla pa... Ali opet, nanovo, nema više...

Znate kako kažu, nikad ne reci nikad.

- Slažem se, nikad ne reci nikad. Ali dosta se toga u mom životu desilo. Imam izvanbračnu kćer, bilo je tu svega po malo, ali nikako to ne bih povezivao sa svojom glazbom, pjesmama, mojim komponiranjem. To mi je uvijek bilo broj jedan, s tim da familiju ne zapostaviš. A umro mi je i brat Paulo, otac, majka...

Ostali ste sami?

- Ne, Bogu hvala, imam nevjestu i široki krug rodbine.

Kakav imate odnos s kćerkom Sarom?

- Ona je već velika, ima 21 godinu. Moja je najveća želja da se jedan dan uda i uredno živi.

Pomažete joj?

- Uvijek mislim da sam jedan od rijetkih koji plaćaju najveću alimentaciju. Da sam igrao u NBA ligi ne bih plaćao toliko. Ali nije mi krivo.

Iz tolike karijere, iz takvog života, što najviše pamtite: pjesme, ljude, događaje...?

- Pamtim pobjedu s pjesmom Dalmatinac na festivalu u Splitu 1995., moja glazba i tekst Nene Ninčevića. Pamtim onaj dan kad sam došao u Zadar i Zagreba i odabrao svog Bepa Matešića za Nije u šoldima sve za Melodije hrvatskog Jadrana 1994. godine. Zdenko Runjić je rekao da ću pjevati s klapom Dioklecijan, već smo bili sve i snimili, a ja mu kažem: "Zdenko, vidit ćemo, imam ja jednog tenora." "Ma koji tenor, nemoj zajebavat...". Odmah panika, osjetio je da ću dobiti publiku. Uzeo ja Bepa, Šiljo mu dao odijelo i on kao Pavarotti dođe na Melodije... Ostao je povijest.

I tako smo dobili svojevrsnu himnu, ne samo Dalmacije?

- Da samo znate koliko su je puta vani prepjevali. U Nizozemskoj, Njemačkoj, Japanu... U Nizozemskoj su jedan bračni par, inače jako popularni, snimili nekoliko mojih pjesama na engleskom. S Dunjom Rajter, prvom glumicom u Winnetou, snimili smo za njemačko tržište...

U Japanu?!

- Da, i na japanskom, imate cijelu listu na ZAMP-u.

Kako na kraju godine izgleda kad ZAMP pošalje "ček". Jeste li zadovoljni?

- Pa slušajte, nitko nije zadovoljan. Osim njih sedam, osam...

Koliko imate pjesama registriranih u ZAMP-u?

- Negdje preko 230, neke nisam ni prijavio.

To je masu, "vrte" se svaki dan, radijske postaje, televizije...

- Ali nije to kao što je nekad bilo. Tko može točno prikazati koliko se nešto stvarno "vrti"? Naknade dobivamo po nekim šablonama, ali ja, mislim, ipak mogu biti zadovoljan, jer sam dugo na sceni.

Bude li na kraju godine 30-40 tisuća eura?

- A rijetko, rijetko... To je malo napumpano, ali s obzirom na to da sam ja i skladatelj, dobivam puno više nego samo kao pjevač. Imam pjevačke i skladateljske tantijeme. Ako sam kantautor, kao što jesam u većini pjesama, onda dobivam kompletne tantijeme za pjesmu, inače se postotak smanjuje. Ako si kantautor, dobiješ nekih 45 posto. Najviše je kao autor kod nas dobivao Đorđe Novković. Onda, po meni, kao skladatelji, Zdenko Runjić, Tonči Huljić, Gibonni zadnje vrijeme. Mislim da je on počeo baš od Zadar festa, pa Grašo, Belan... Ali stara garda, Parni valjak i drugi, ja nisam upao u njihov krug. Iako imam najviše pjesama, a možda i najviše zlatnih i platinastih ploča.

Ali nitko od vas sigurno nema više koncerata, po tome ste rekorder?

- Od Miše sam tu sigurno bolji, vjerojatno i od Olivera, jer on je znao birati. Ali posljednjih par godina imam stvarno dosta nastupa. A što se tiče koncerata u inozemstvu, tu sam sigurno rekorder.

U čemu je tajna takvog uspjeha?

- Slušajte, treba imati adut zbog kojeg će te ljudi zvati i doći na tvoje koncerte. Prije Domovinskog rata, Mišo je radio što je htio i gdje je htio. Zadnjih godina je to nešto drugo, a mene su tražili na sve strane. Kad su naši iseljenici uspjeli vani, pa su počeli otvarati klubove, i nama se otvorio prostor za češće odlaske i nastupe.

Planirate li novu inozemnu turneju?

- Sve je moguće. Sa svima sam ostao dobar, ne stvaram probleme, gledam svoj put. Godine lete, a ja još ima što dati. Još mi pisama nije dosta.