Kažu kako nije neka bitna stvar što ne možemo sist na štekat i popit kavu. To nije istina, jer šta će ti život ako ne smiš živit!

Kava koju ne popiješ u kafiću dođe mi nešto kao pečena kokoš bez krumpira.

Sad bi neki nutricionisti odmah rekli kako je kombinacija proteina i ugljikohidrata pogubna, ali nismo valjda traperi da jedemo s ražnja šta ulovimo. E pa tako, meni barem, kava je jača i ukusnija kad je ispijam u kafiću.

Već u vrijeme prve karantene zbog pandemije ispisali su se potoci riječi o espresso kavi, a crnilo zbog zatvorenih kafića širilo se internetom u bujicama.

Govorilo se o kafetjerama iskopanima po stalažama, žudilo se za kućnim aparatima, ali nije to to.

Kava za štekatom je društveni događaj, dio je to urbane kulture i dnevnih rituala. Ona je ustvari najčešće samo sinonim.

Idemo li kavu? Pa svi znaju da je to samo poziv na druženje, a može se popiti i pivo.

- Oćemo se nać odmah danas popodne jer od sutra više nećemo imat di popričat – rekao mi je dan prije ovog drugog zatvaranja jedan sugovornik za tekst i dakako da sam požurila u kvartovski kafić na dogovor.

Gdje da popričam s nekim ljudima ako želim da to bude uživo, a ne preko telefona, ako ne u kafiću. Sad čujem da automati s kavom za ponijeti niču po gradu kao bankomati.

Nakon zatvaranja kafića ljubitelji kave snalaze se i kupuju kavu iz automata

Joško Šupić/Cropix

- Tamo ti je dobra kava na onoj pekari – upućuje me sin nekidan.

Ma kakvi, ne pada mi na pamet popit takvu kavu, jer prije svega za tri koplja je ispod turske koju skuham doma, a ni nalik onoj koju mi poslužuju u obližnjem kafiću.

I to da niti riječ ne progovorim, smo klimnem glavom. Čim sjednem, donose mi točno onakvu kakvu volim. Malu s toplim!

Uz to ide i koja topla riječ tipa kako smo danas, jučer nam je odnijelo suncobrane... Katkada mi i novine sami dodaju.

Većina se u tom kafiću osjećamo kao u nekoga od nas doma. U mom kvartu ima desetak kafića i svi su prijepodne uglavnom puni.

U u svakome je drugo domaćinstvo. Svaki dan iste face viđam, njih po troje do četvero za jednim stolom.

Ponetko je već s krajem ljeta sjedio s maskom, koju bi stavljao čim ispije kavu, netko bez nje, ali konobari obavezno.

Prijeteljice mi nekidan predlažu da pogledamo "Kumeka" u Kinoteci.

- Da, ali nema kave u Getu, šta ćemo? Nešto u ruksak ili onu to-go?

Ni kino nije isto kad nemaš gdje proćakulat malo prije ili poslije projekcije. A trenutno nam je bokun kazališta i kina s ograničenim brojem ulaznica jedino preostalo.

Reći će netko, ajte šetat uz more s kavom u termosici. I šta plačete zbog kave dok ljudi umiru?

A evo ja im odgovaram: Dok si živ, valja nekako živit. I ok, nije smak svijeta ako nema espresso kave.

Ali bolesno je živit bez socijalnog kontakta makar i uz fizičku distancu. A na štekatu je to zbilja bilo moguće.