Izgubili su dom, zemljišta, posao, sigurnost, duševni mir, prijatelje, uspomene, mladost, duševno i tjelesno zdravlje i radost. Na život koji danas žive su prisiljeni, on nije njihov odabir. Još i danas se vodi sudski spor dug 25 godina, koji ih dodatno traumatizira i ponižava svojom dugotrajnošću, gubitkom vjere u ljude, pravo, državu i pravdu...
Te tri rečenice potpisala je jedna splitska psihijatrica nakon što je na zahtjev Općinskog suda u Zadru 2017. godine vještačila tročlanu zadarsku obitelj koja svoju pravnu bitku, ni nakon dodatnih pet godina, još nije okončala. Da se, nekim slučajem, te tri rečenice odnose na članove obitelji nekakvog političara, suca ili pripadnika bilo koje od modernih društvenih elita kojeg su mediji samo „površno očešali”, slavno hrvatsko pravosuđe bi im dodijelilo obilne naknade za intenzivne „duševne boli” i to u rekordno kratkom roku.
U ovom slučaju, slavno hrvatsko pravosuđe je samljelo cijelu tročlanu obitelj, dovelo ih do ruba i nastavlja im se cerekati u lice.
Svih troje su bili žrtve sudski potvrđenog terorističkog čina nakon kojega su od vrlo imućne obitelji pretvoreni u beskućnike. Samo zahvaljujući neopisivoj upornosti jedne žene, krenuli su u iscrpljujuću pravosudnu borbu za otetu milijunsku imovinu, ali do pravde nisu stigli. Bilo je tu i sudskih postupaka za naknadu neimovinske štete: prvim zahtjevom zatražena je naknada od ukupno 300.000 kuna, ali je brojnim sudskim presudama taj iznos na kraju srezan na smiješan iznos od 21.600 kuna. Tako je ispalo da maloljetni dječak, koji je preko noći posijedio, ima pravo na naknadu od 2.400 kuna, koliko pripada i njegovoj sestri, dok je majci presuđena naknada od „astronomskih” 16.800 kuna.
Da sve postane morbidno: ni tolika im naknada – još nije isplaćena!?
Nakon što su zakonski rokovi za isplatu probijeni, obiteljski je odvjetnik od zadarskog ODO-a i Ministarstva pravosuđa tražio da se naknade isplate, a s njima i troškovi postupka od 17.000 kuna koje je revna država uredno naplatila od mirovine!
- Iz Zadra su me upravo obavijestili da su na adrese Ministarstva pravosuđa, financija i obrane uputili dopis iz kojeg proizlazi da zadarski tužitelji ni nakon godinu dana nisu sigurni koje od ta tri ministarstva bi naknadu trebalo isplatiti i čiji bi proračun to trebalo teretiti. Ispada da ne znaju ni koje od tih ministarstava su u sudskom postupku zastupali, kaže nam splitski odvjetnik koji već godinama zastupa tročlanu obitelj.
Ali, nije to jedini slučaj u kojemu se država poigrala s ovom obitelji: Ustavni sud RH je svojom odlukom ustanovio da im je povrijeđeno pravo na pravedno suđenje u postupku koji je trajao 18 godina i odredio im naknadu od 2.000 kuna. Po toj odluci, naknada im je trebala biti isplaćena u roku od tri mjeseca, ali – prošlo je godinu dana, a onda je stiglo još jedno urnebesno objašnjenje po kojemu su u nalog za isplatu naknade pogrešno upisali ime!?
Nakon svega što su Seka, Siniša i Nataša Javor prošli, to je bio završni „državni cerek”, ali ne i kraj obiteljske agonije započete 25. siječnja 1992. godine kada je skupina maskiranih i naoružanih vojnika upala u kuću obitelji Javor na Jadranskoj cesti u Zadru, pretukla smrtno bolesnog Nikolu i opljačkala što je htjela. Ubrzo, na terasu im je doletjela bomba, a 1993. godine obiteljska je kuća s apartmanima i poslovnim prostorom minirana.
Nakon toga je, zahvaljujući lažnim dokumentima, zemljište Javorovih prodano, a u sudskom je postupku 1999. godine konačno nepobitno ustanovljeno da je potpis Nikole Javora falsificiran jer je jednu punomoć navodno potpisao mjesec dan nakon što je već umro. Sudac Općinskog suda u Zadru Boris Babić je zbog toga osudio dvoje ljudi, ali to nije zaustavilo pljačku imovine obitelji Javor koja je i nakon pravomoćne presude više puta preprodana.
Nekoliko pravnih stručnjaka, iskusnih odvjetnika i sudaca s kojima smo o ovom slučaju razgovarali, uvjereni su da je to bila krucijalna greška. Smatraju da je država nakon tih presuda morala vratiti kaznenim djelom otetu imovinu obitelji Javor, pogotovo zbog toga što je i država na izvjestan način umočena u cijeli slučaj od trenutka kada se netko falsificiranim dokumentima u zemljišne knjige upisao kao stvarni vlasnik. Osim toga, zanimljivo je da država osuđenim kriminalcima nije oduzela financijska sredstva do kojih su došli kaznenim djelima i na račun tuđe imovine.
Ali, ni Ustavni ni Vrhovni sud to nisu učinili rukovodeći se famoznim „povjerenjem u zemljišne knjige” zbog kojeg je zemljište kasnije višekratno preprodavano, pa je, pravosudni sustav Seku Javor uputio u dugotrajne i mučne parnične postupke kroz koje je morala dokazivati svoje vlasništvo i na kraju ga izgubiti. Tako je pravosuđe u stvari otvorilo prostor za legalizaciju notorne pljačke i otimačine.
Po zakonskoj definiciji, teroristički čin je „akt nasilja izvršen iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana”. Prošla je 31 godina, ali „strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti” obitelji Javor traju i danas.
Početkom sljedećeg tjedna njihov će odvjetnik pokrenuti ovrhu ne bi li im država konačno isplatila naknade za „neimovinsku štetu”. Makar one bile sramotne.
