Još jedna oslobađajuća presuda: Za zločin u Škabrnji nema dokaza?! ‘Sud ne može nedvojbeno utvrditi...‘

Šest godina nakon podizanja optužnice za sudjelovanje u ratnom zločinu u Škabrnji, na splitskom Županijskom sudu oslobođen je odgovornosti danas 55-godišnji Milan Gnjidić zvani Zeko iz Banje Luke kojemu se sudilo u odsutnosti.

Teretilo ga se da je 18. studenog 1991. godine oko 11.30 sati u Škabrnji, kao pripadnik tzv. 2. specijalnog voda T.O. Benkovac, znanog kao i “Dobrovoljački vod” - a nakon što je ta postrojba, provodeći politiku velikosrpske agresije na Hrvatsku, slomila otpor branitelja mjesta Škabrnja, nakon čega je došlo do masovnog uništavanja stambenih i gospodarskih objekata u mjestu te mučenja, zlostavljanja i ubijanja zarobljenih osoba - zajedno sa sada pokojnim Ljubišom Vučičevićem i više nepoznatih osoba iz svog voda, zlostavljao i ubio zarobljenog hrvatskog vojnika Antu Ražova.

U dva dana, 18. i 19. studenoga, četnici su nakon pada Škabrnje i Nadina ubili 48 ljudi.

Po optužnici, zarobljenog su vojnika pripadnici četničke postrojbe na predjelu Krčmetina bacili na pod te ga tukli nogama i kundacima po cijelom tijelu, gazili po njemu nogama i udarali mu glavom u asfalt te ga gušili.

Svjedokinja umrla

U jednom trenutku, dok je Ražov ležao i jaukao od bolova, Zeko mu je prišao i odsjekao mu nožem lijevo uho, a onda mu je sada pokojni Ljubiša Vučičević iz vatrenog oružja ispalio u glavu hitac. Zbog zadobivenih ozljeda zarobljena je žrtva preminula.

Jedini svjedok ovog zločina bila je mještanka Škabrnje Jurka Miljanić, u međuvremenu preminula, a koja je u svoja dva iskaza kazala da se onog dana kada je pala Škabrnja s 20-ak drugih mještana skrivala u podrumu. Kad je izašla iz podruma, vidjela je više maskiranih i izmazanih četnika koji su ih vodili u koloni prema izlazu iz sela, a dolaskom na predio zvani Krčmetina oni su ih zadržali sve do večeri, kada su prebačeni u Benkovac.

Dok su čekali na Krčmetini, dvojica četnika, koje nije prepoznala jer su bili zamazani po licu, dovukla su Ražova koji nije mogao hodati, te su ga tukli, udarali mu glavom o asfalt, gazili po njemu nogama, tukli ga puškama, a on je jaukao od bolova. U jednom trenutku dok je tako teško pretučen, ali živ ležao na cesti, prišao mu je jedan od četnika i nožem mu otkinuo uho koje je zamotao u novine i spremio u džep. Kada Ante više nije davao znakove života, uhvatili su ga za noge i tako ga odvukli preko ceste i bacili u jedan grm, nakon čega su njih ostale odveli u Benkovac.

- Ispitana svjedokinja koja je bila neposredni očevidac inkriminiranog događaja nije prepoznala optuženika kao aktera ovog zločina ni po izgledu, a ni po imenu, već samo navodi da se radilo o dvojici nepoznatih maskiranih i izmazanih četnika...

Dokument oficira JNA

Sud je dužan relevantne činjenice u pogledu kaznenopravne odgovornosti optuženika utvrditi s takvim stupnjem sigurnosti koji nedvojbeno upućuju na osobu optuženika, a u konkretnom slučaju u postupku je za optuženog Milana Gnjidića nesporno utvrđeno samo da se u inkriminirano vrijeme nalazio na benkovačkom području, no niti jedan drugi izvedeni dokaz, bilo materijalni ili personalni, nije na nedvojben način ukazao na optuženog kao počinitelja ovog kaznenog djela - navodi se u oslobađajućoj presudi.

Naime, postojala je indicija da bi se moglo raditi o Gnjidiću kao sudioniku ovog zločina, a to je dokument oficira JNA, kapetana korvete Sime Rosića i majora Milivoja Ostojića, koji su u ime JNA istražujući zločin sastavili zabilješku u kojoj stoji da je “Gnjidić oskrnavio leš” muškarca starog 35 godina kojeg je prije ubio Vučičević. Utvrdili su i da su ubojstva u navedenim mjestima “izvršavali pripadnici specijalne jedinice TO Benkovac, odnosno dobrovoljci iz Srbije, s tim da su dobrovoljci iz Srbije ubijali u mjestu Škabrnja”.

- To pismeno ima samo spoznajnu snagu da bi počinitelji inkriminiranog kaznenog djela bili pok. Ljubiša Vučičević i optuženi Milan Gnjidić, no ono samo po sebi nije dokaz - stoji u presudi.