Kada se 10. ožujka Andrej Plenković u sklopu unutarstranačke izborne kampanje pojavio u zadarskom „Višnjiku“, bitka za HDZ je hrvatskoj javnosti predstavljana kao nešto od presudne važnosti za cijelu zemlju, kao nešto od čega mnogima ovise životi. Istina, tih je dana na tribinama bilo previše ljudi koji se za svoje, pa makar i sporedno mjesto u stranačkoj hijerarhiji borili kao da im o tome ovisi život i to zato što su znali da im život stvarno i ovisi upravo o tome. Istovremeno, bio je to prvi „korona-skup“ u državi: na ulazu u dvoranu dezinfekcija za ruke, na tribini je bilo zauzeto tek svako treće mjesto, nadolazeća socijalna distanca još je bila u povojima.
Pet dana kasnije Plenković je potaracao Mira Kovača i desno krilo HDZ-a i – unutarstranački izbori su odjednom postali potpuno nebitna, nezavršena politička pričica koja je ubrzano otpuhana na marginu, zajedno s prethodnim procjenama, baziranim na istraživanjima javnog mnijenja i anketama koji su predskazivali da će zadržavanje vlasti za HDZ biti teško ostvariva misija i da Plenkoviću na očekivanim parlamentarnim izborima prijeti poraz.
A onda je došao COVID-19 i sve se naizgled preokrenulo: virus nam je navodno pokazao što je zaista od presudne važnosti za cijelu zemlju i što je to od čega mnogima stvarno ovise životi, ankete su Plenkovića vratile u sedlo, mediji su zatrpani frazama o tome da više ništa neće biti kao što je bilo, opsjednuti smo detektiranjem „promjena koje nas neminovno čekaju“.
O promjenama koje se mogu očekivati u hrvatskom društvu razgovarali smo sa zadarskim sociologom Svenom Marcelićem.
-Može se pretpostaviti nekoliko trendova, od kojih neke možemo već sad pratiti u medijima. Radi se o pitanju održivosti hrvatskog teritorijalno-administrativnog sustava i s njim povezane administracije te uloge javnog sektora, gdje se primjećuje diferencijacija u javnom diskursu između onih dijelova koji su bili važni faktori u krizi. Radi se u neku ruku o nastavku percepcije koja se počela primjećivati već kod štrajka prosvjetara, gdje je taj štrajk uglavnom bio dobro prihvaćen u javnosti. K tome, postavlja se i pitanje (ne)održivosti aktualnog gospodarskog modela te možemo očekivati pritiske u smjeru jačanja proizvodnje i orijentaciju prema tom segmentu gospodarstva, procjenjuje Marcelić.
-O čemu će ovisiti vrijeme održavanja parlamentarnih izbora i hoće li na koncu „korona kriza“ povećati izglede HDZ-a za zadržavanje vlasti?
-U politologiji se opisuje dobro istražena i dokumentirana pojava da se u trenutku nepredviđene ili vanjski nametnute krize obično povećava povjerenje u vlast. HDZ trenutno ubire plodove takvog fenomena koji je najvećim dijelom amortizirao rast SDP-a na krilima Milanovićeve pobjede. S obzirom na to da se izbori očekuju relativno brzo nakon pretpostavljenog kraja pandemije i izolacije, može se pretpostaviti da je to okolnost koja bi išla u korist HDZ-u. Dapače, što oni budu kasnije u odnosu na kraj krize, postoji realna mogućnost da se fokus prebaci s opasnosti na ekonomsku krizu i gospodarsku obnovu, što je u povijesnom smislu najbolje oprimjereno neočekivanom pobjedom laburista nad konzervativcima Winstona Churchilla 1945. godine, podsjeća Marcelić.
Churchill je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, ali je zakasnio s oživljavanjem ekonomije, pa je unatoč ratnoj pobjedi izgubio izbore. Plenković će morati apotekarski precizno izabrati tajming parlamentarnih izbora: to mora biti dovoljno blizu datumu proglašenja pobjede nad koronom i dovoljno daleko od neizbježnog urušavanja hrvatskog gospodarstva sa zasada nesagledivim posljedicama. Nije, dakle, isključeno da u pokušaju političke „kapitalizacije pandemije“ Plenković pobijedi koronu i izgubi izbore ako ih raspiše prekasno, a tek treba vidjeti što će se s virusom događati narednih mjeseci i jesu li „ljetni izbori“, o čemu Plenković razmišlja, precizno izbalansiran trenutak.
Zadarski filozof i saborski zastupnik Marko Vučetić jedan je od hrvatskih intelektualaca koji ne vjeruje da će COVID-19 bitno poboljšati ni hrvatsko društvo ni svijet ma kakva iskustva čovječanstvo steklo za vrijeme pandemije. Evo i zašto tako misli:
-Nakon svih prijelomnih događaja, koji su najavljivani kao prijelomni prije nego što su nastupili ili su proglašeni prijelomnima kada su nenajavljeno nastali, kao što je to slučaj s ovom pandemijom, nastaje problem kako osmisliti život u onome što se naziva „dan poslije“. Dok se nalazimo u stanju progonstva i izgona iz dosadašnjeg života ili, bolje rečeno, u stanju dislokacije iz socijalno-ekonomsko-religijsko-političkih okolnosti u kojima se odvijao ritam naše svakodnevnice, potpuno pogrešno razvijamo iluziju da smo preživjeli posljednja vremena našeg svijeta koji više nikada neće biti isti.
Ova iluzija je toliko iracionalna da se ne bih začudio da zatražimo dopunu biblijskog izvještaja o Adamu i Evi, jer smo i mi, u našim iracionalnim bajanjima, umislili da je iza nas ostao rajski svijet. Nostalgija za tim svijetom upravo i prokazuje kakav će biti „dan poslije“ ove pandemije. On će, nedvojbeno biti utrka, restauracija i blijeda kopija „dana prije“ ove pandemije. I to je najgore.
-Zašto je to najgore?
-Mi ćemo živjeti u gorem svijetu nego što smo živjeli prije ove pandemije. Sada smo se, zahvaljujući prvenstveno mjerama fizičke distance, našli u stanju smanjenog nacionalizma i religijskog fanatizma jer su, poznato nam je to, nacionalizam i religijski fanatizam samo derivati mase. Nacionalisti i vjerski fanatici nisu pojedinci, oni su pojedinačno beznačajni, zato se identificiraju s nekim metaforičko-iracionalnim sadržajem kojeg su proglasili vrijednošću većom od života, kao što su domovina, nacija, religija, božanstvo, zato se, uostalom, identificiraju i s nekom masom koja djeluje kao kolekcija beznačajnih bioloških organizama, nesposobnih da bivstvuju na razini pojedinačne ljudske egzistencije, i stoga su u funkciji opstanka tih metaforičko-iracionalnih sadržaja koji se nalaze, u deformiranom obliku, sadržani u pojmu domovina, nacija, religija ili božanstvo.
-To znači da socijalna distanca nije samo i isključivo „anti-virusna“ mjera već stvara i neke druge posljedice. Ali, zbog čega će „dan poslije“ sve biti vraćeno na početak?
-Fizička distanca je nešto najbolje što nam se moglo dogoditi, jer je prigušila nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i fanatizam, a oslobodila solidarnost, jednakost i ravnopravnost. Mi tek sada vidimo vrijednost pojedinca i bezvrijednost biološkog organizma koji se bori isključivo za iluzije svijeta mase. Solidarni smo s patnjom pojedinaca, a da ne pitamo za njihove nacionalne ili svjetonazorske identitete, koji su zaraženi u domovima za starije i nemoćne osobe jer ih je zarazi izložio nesposobni, u sebi beznačajni biološki organizam kojeg je na mjesto ravnatelja toga doma, kao svog opunomoćenika, postavila masa koja svojata državu, naciju i narod.
Ali, u „danu poslije“ oslobodit će se masa, dodatno će se deformirati domovina, država, nacija i religija, nestat će solidarnost, jednakost i ravnopravnost, a pojedinačne egzistencije će biti sve manje značajne. Sadašnje stanje u kojem država brine o radnicima iz tzv. realnog sektora, preokrenut će se u brigu za ostvarivanjem ekonomskog rasta pod svaku cijenu i nebrigu za prava radnika.
-Ne bi bilo prvi put da ljudi zbog sigurnosti, a ovog puta i zdravlja, žrtvuju slobodu i demokraciju. Mislite da će se to dogoditi i sada?
-Ne treba biti prorok da shvatimo kako će se u „danu poslije“ voditi mrtva utrka između demokracije i barbarizma. Uostalom, barbarsku demokraciju, nacionalizam, fanatizam, ksenofobiju i utrku za profitom prekinula je ova pandemija, a mi za tim svijetom sada žalimo, on nam nedostaje, takav svijet želimo obnavljati. Upravo to ćemo dobiti i nećemo biti svjesni da je, promatrano s humane razine, ova pandemija pokazala da je čovjek biće jednakosti u različitosti, ravnopravnosti i solidarnosti, a ne beznačajni član mase koja brani neki metaforičko-iracionalni sadržaj. Više će žrtava nastati u „danu poslije“ nego u svim danima ove pandemije, procjenjuje Marko Vučetić.