Ines Goja je medicinska sestra koja radi u Zavodu za hitnu medicinu Zadarske županije, u dijelu gdje se organizira sanitetski prijevoz. Sestra Ines Goja konkretno je zadužena za organizaciju sanitetskog prijevoza izvan granica Zadarske županije. Osim prijevoza u toplice, na kontrolne preglede u zagrebačke ili splitske klinike, čak na transplatacije, jedna od najvažnijih zadaća je organizacija prijevoza onkoloških pacijenata sa područja cijele Zadarske županije na zračenje u Split ili u Zagreb.
- Koliko god mi je to svakodnevni posao, teško je svjedočiti agoniji onkoloških bolesnika koji moraju putovati na zračenje. Doista suosjećam s njima. Oni imaju mogućnost korištenja našeg prijevoza, ali napor koji podnose putujući do Splita i natrag doslovno svaki dan uistinu je težak za njihovo stanje. Ti ljudi su bolesni, najvećim dijelom stari, a mnogi su i nepokretni – objašnjavala nam je Ines Goja, kazavši da pacijenti kojima je propisana terapija zračenjem dobiju najmanje 30 tretmana.
To znači, kaže Ines Goja, da pacijenti u Split i natrag putuju svaki dan u tjednu, osim vikenda. Zračenje nije terapija na koju se ide nekoliko puta, već 30 i više, a takav ritam putovanja iscrpio bi i zdrave ljude. Pacijenti koji se bore sa kancerogenim oboljenjima nemaju, međutim, druge mogućnosti već na zračenje putovati svaki dan.
- Najviše me boli što zračenje traje tri ili pet minuta, a pacijenti na putu provedu najčešće cijeli dan. Ja na dnevnoj bazi dobivam nove pacijente i dajem sve od sebe da nekako 'posložim' organizaciju da njima bude što lakše, ali to jako teško ide. Pacijenata je sve više. Mi pokrivamo cijeli županiju, znači od najudaljenijeg otoka, pa do Like, do udaljenog Gračaca ili Srba. Naše vozilo, koje ima samo jedno ležeće mjesto, te još maksimalno pet sjedećih, ujutro 'kupi' pacijente po županiji, ljude koji dolaze s otoka ukrcamo u Gaženici i tek tada se kreće prema Splitu. Tamo, opet, netko ima zračenje u deset sati ujutro, a netko u 14 sati. I onda svi čekaju. Tako stari, bolesni, umorni, često i gladni. Onaj tko je svoje tri minute zračenja obavio ujutro, svejedno se neće vratiti u Zadar ili u svoje mjesto življenja prije kasnog poslijepodneva ili večeri. Zato mi je neizmjerno žao te ljude – kazala je Ines Goja, dodajući da ima i nepokretnih pacijenata, pa s njima putuje i pratnja. Dodatno, u vrijeme epidemije, sve je još i teže organizirati.
- Imam, primjerice, onkološku pacijenticu koja živi na otoku. Ujutro rano ona brodom dođe u Gaženicu i čeka naša kola. Nakon puta u Split i trominutne terapije u bolnici, ona čeka sve ostale i mi je iskrcamo u Gaženici, ostavimo je onako u mraku da čeka svoj brod. I tako svaki dan! Koliko čovjek to može izdržati? – suosjećajno je o 'svojim' pacijentima govorila Ines Goja, spominjući da oni pacijenti koje netko od rodbine može voziti kolima na svakodnevno zračenje potroše cijelo bogatstvo. Ima ih i koji unajme stan u Splitu, ne mogu podnijeti napor putovanja.
Na pitanje o mogućnosti kupnje aparata za zračenje za bolnicu u Zadru, Ines Goja je uzviknula da bi to bilo „ravno ogromnom dobitku na lotu.“
- Pa ljudi se ne bi mučili! Zamislite, dobije svoj termin, odradi ga tri ili pet minuta, i ide kući. Od srca to želim za sve naše pacijente, da ova agonija prestane – kazala je sestra Goja.
