Dugotrajni sudski procesi trenutno su najveći problem hrvatskog pravosuđa.
Napisala je to 2009. godine Doris Pack, poznata njemačka političarka i nekadašnja predsjednica odbora za Jugoistočnu Europu u Europskom parlamentu, u odgovoru na pismo Gliše Kolundžića koji joj se požalio na dugotrajnost svoje pravosudne borbe. Što se Kolundžića tiče, „trenutak” o kojemu govori Doris Pack još uvijek traje: u njegovom slučaju „dugotrajni sudski procesi” vuku se više od 27 godina.
-Sredinom rujna 1991. godine sam saznao da je, u nizu srpskih kuća koje su te jeseni potpuno devastirane, zapaljena i moja kuća s dva trosobna stana. Počinitelji nisu poznati do danas. Za tu sam kuću imao važeći ugovor i policu osiguranja kod Croatia osiguranja, ali je uslijedila dvogodišnja prepiska s osiguravajućom kućom iz koje su tvrdili da je to ratna šteta, a ne namjerno potpaljivanje. Zato sam 1993. godine podnio tužbu, a sudski vještak Vice Tadić građevinsku je štetu, bez zateznih kamata, procijenio na 161.219 kuna. Općinski sud je utvrdio da se ne radi o ratnom razaranju, ali tek 2004. godine donosi odluku da mi osiguravajuća kuća treba isplatiti toliki iznos. Ugovorena osiguranina za kuću je iznosila pet milijuna jugoslavenskih dinara, ali, kasnijim odlukama višeg suda i denominacijom dinara u kune, iznos štete je na kraju sveden na 5.000 kuna. Na to su mi obračunali kamate i 2011. godine isplatili nešto manje od 100.000 kuna. Bilo je tu niz suđenja, žalbi, rušenja presuda i vraćanja postupka na početak. Još nije završeno, ovo kao da nema kraja, konstatira Glišo Kolundžić.
-Koliko ste presuda ukupno dobili?
-Ne mogu odgovoriti na to pitanje...
-Zašto?
-Zato što ne znam koliko ih je bilo, nitko to ne zna. Jedino sam siguran da ih je bilo više od stotinu. U tri različita sudska spora sam prošao apsolutno sve instance koje građaninu Hrvatske stoje na raspolaganju, prošao sam u tri navrata put od Općinskog, preko Županijskog, do Vrhovnog i Ustavnog suda, sve do Suda za ljudska prava u Strasbourgu. To je more presuda, žalbi, revizija, dopisa, poništavanja prethodnih presuda i vraćanje postupka na početak, vještačenja i nadvještačenja. Bilo je tu i presuda u moju korist i presuda koje mi nisu išle u prilog. Nemoguće je sve to popamtiti, stvarno ne znam koliko ih je točno bilo. I nije sve završeno, još se vode dva sudska postupka, jedan je na Županijskom sudu u Splitu čiju odluku po mojoj žalbi još čekam, a drugi je bio zakazan za 27. travnja na Općinskom sudu u Benkovcu.
-Doris Pack vam je odgovorila na pismo i konstatirala da su dugotrajna suđenja najveći problem hrvatskog pravosuđa...
-Da, ona je samo jedna od silnog broja osoba kojima sam se obraćao. Bilo je među njima i više ministara pravosuđa i dosta političara, ljudi koji su po svojoj društvenoj poziciji mogli, trebali i morali reagirati, ali to nisu učinili na pravi način. Ni meni ni bilo kome tko se susreo s načinom rada našeg pravosuđa nije teško zaključiti o čemu se tu u stvari radi: ono što u Hrvatskoj ne funkcionira je pravosuđe. Zašto na funkcionira? Zato što je funkcija hrvatskog pravosuđa upravo to: da ne funkcionira! Kroz pravosudni sustav se provodi neka vrsta unutarnje agresije na Hrvatsku i njene građane, pravosuđe mrcvari, maltretira i diskriminira hrvatske građane. Kroz sve te godine, osjetio sam to bezbroj puta i na svojoj koži. A najgore je to što ne vidim da se stvari mijenjaju, barem ne u onoj mjeri koja bi dala nadu mnogim ljudima u mojoj koži, ljudima koji su osjetili nepravdu sustava i nemoćni su. Prevelik broj ljudi je, u pokušajima da dođu do pravde, jednostavno samljeven.
-Mnogi su odustali, zašto vi niste?
-Ne čudi me što je veliki broj ljudi odustao i dignuo ruke. Da bi netko izdržao tu borbu, mora imati upornosti i hrabrosti. U meni se u jednom trenutku probudio i inat. Znam da sam u pravu i da ti ljudi ne bi smjeli raditi to što rade. Htio sam im pokazati da ima ljudi koji će izdržati sve i spremni su 27 godina i dva mjeseca voditi borbu za ostvarenje svojih prava. Nisam odustao, ali sam doveden do ruba izdržljivosti. Ako ne dođe do pravične sudske odluke, poslat ću opširno pismo skupini ambasadora u Hrvatskoj. To ću sigurno učiniti i reći im što i kako radi hrvatsko pravosuđe. Doveden sam u situaciju u kojoj sam spreman izvršiti samospaljivanje uz zadarski Pozdrav Suncu kad oko njega bude gužva ili baš na njemu, ako se odlučim za harakiri. Pazit ću da nitko drugi ne nastrada.
-Među rijetkim građanima Hrvatske ste koji je naknadu za sporo suđenje dobio – tri puta!
-Prvi put sam od Ustavnog suda tražio zaštitu prava na suđenje u razumnom roku još 2004. godine i tada sam dobio 9.100 kuna naknade o kojoj govorite. U svibnju 2008. godine isplaćena mi je i druga takva naknada, tada je to bilo 7.600 kuna, a Županijskom sudu je ponovno naloženo donošenje presude u roku od šest mjeseci. Treći put mi je, prošle godine, isplaćeno 1.000 kuna. Iznosi su ovisili o tome koliko sam dugo čekao donošenje presuda. Pad tih odšteta je Ustavni sud objasnio time što na visinu iznosa utječe složenost predmeta, ponašanje podnositelja ustavne tužbe i nadležnih tijela, te važnost predmeta postupka za podnositelja. Ustavni sud je konstatirao i da maksimalan broj takvih naknada nije ograničen. Ali, bilo je tu i drugih nonsensa...
-Kao?
-Vještačenja u sporu s Croatia osiguranjem su nešto što razuman čovjek ne može shvatiti. Bilo ih je šest i sva su bila – različita! Svi su vještaci došli do različitih iznosa koje sam kao odštetu trebao dobiti od Croatia osiguranja. Evo samo nekih: FINA je 2011. izračunala da se radi o 85.768 kuna. Tri godine kasnije sudski vještak Dražen Špinderk dolazi do iznosa od 209.084 kune, a dvije godine poslije njega Maja Kostijel je izračunala naknadu od 13.065 kuna. Početkom svibnja 2017. godine Josip Klišmanić kaže da je to 192.107 kuna, a 4. studenog prošle godine Monika Perica u svom vještačenju tvrdi da ja trebam Croatia osiguranju vratiti 22.574 kune!? Nitko me ne može razuvjeriti da su sva ta silna vještačenja u stvari samo način opstrukcije pravde koji služi tome da se pravomoćne odluke nikad ne donesu. Croatia osiguranje je megalomanska korporacija koja vrlo vješto koristi sve nedostatke hrvatskog pravosuđa.
-Općinski sud u Zadru je 2018. prihvatio Klišmanićevu procjenu?
-Da, u srpnju 2018. je Općinski sud izdao rješenje o ovrsi na temelju kojeg je FINA s računa COS-a skinula 192.107 kuna. Zanimljivo je da u tom slučaju eventualna žalba nije sprečavala izvršenje odluke, ali se dogodilo upravo to. Na sudsku presudu COS se žalio, pa 2019. godine Županijski sud u Splitu donosi presudu u kojoj tvrdi da odluka o ovrsi nije vjerodostojna. Zašto, ni ja ni moja odvjetnica, a ni viša sudska savjetnica U Općinskom sudu do danas nismo shvatili. Tada je došlo do vještačenja po kojem sam ja dužan njima i trebao bih im vratiti 22.574 kune! Žalio sam se na tu odluku i takvo vještačenje i sada čekam odluku Županijskog suda u Splitu. Ta je odluka već trebala biti donesena, ali je naišla ova epidemija i ja još čekam odluku splitskog Suda.
-A drugi „živi predmet” je na Općinskom sudu u Benkovcu?
-Točno. Nakon što je Općinski sud u Zadru donio rješenje o ovrsi, Croatia osiguranje je tužilo mene radi „proglašenja ovrhe nedopuštenom”, kao da sam ja, a ne Općinski sud donio odluku o ovrsi!? Taj se sudski spor još vodi. Ali, sada se, na zahtjev Općinskog suda u Benkovcu, pojavilo još jedno vještačenje. Vještak je bio Petar Bajlo koji je na temelju četiri moguća načina izračuna zateznih kamata došao do tri različita iznosa: 22.584 kune, 106.344 i 143.599 kuna. Ne znam kako je to moguće, ali kako god bilo, ni to suđenje još nije završeno.