Jedan čudnovati nastup župana Blaženka Bobana podsjetio nas je na jednu aferu iz 2005. godine, kad je iz Solina, na poticaj nadbiskupa Marina Barišića, lokalne vlasti i dvojice, trojice zabrinutih novinara, otjerana američka filmska ekipa koja je snimala neki horor s đavlom. Onda, kao ni danas, neshvatljiv je motiv ovoga čina.
Bez đavla, kao što znamo, ne bi bilo Biblije. On igra u cijelome ovome komadu, sve od Knjige postanka na početku, gdje se pojavljuje kao zmija, do Otkrivenja na kraju, gdje izlazi iz mora kao Zvijer sa sedam glava i deset rogova. Đavo je veliki biblijski lik, treća najveća uloga u priči. Možda čak i druga, ima li se na umu da Isus dolazi tek na polovini.
Sveto pismo puno užasa
Sveto je pismo, osim toga, prepuno užasa. Kraj svega drugoga što sadrži ovaj žanrovski nesvakidašnje raznovrsan književni naslov, kraj pripovijesti o nastanku zemlje, i junačkih epova o ratnicima koji su sami pobjeđivali čitave vojske, i mita o rađanju židovske nacije, i ćudorednih propisa, i kaznenih zakona, i ljubavne lirike, i psihodeličnih proročanstava o kraju svijeta i koječega drugoga, Biblija je, možda izrazitije od ičega drugoga, upravo horor.
Na početku Biblije trebala bi stajati napomena da se ne preporučuje mlađima od osamnaest. Tu se ubijaju braća i sinovi, kolju se bebe, zagonetno ugiba stoka, masovno se umire od odvratnih kožnih zaraza, čitavi gradovi nestaju u ognju i dugim čavlima probijaju ruke i noge. Jedva bi se moglo nabrojati sve strahote od kojih se kršćanska čeljad posljednjih dvadeset stoljeća budi u znoju, uzlupanog srca.
Zbilja, kraj bezbrojnih priča o zubatom i rogatom čudovištu kojima nas Crkva plaši, šta je kome smetalo da američka filmska ekipa u Solinu snima horor s đavlom u sporednoj ulozi? Napokon, nakon što su im zapalili scenografiju i otjerali ih iz Solina, Amerikanci su nastavili snimati u Materi na jugu Italije, a nije baš, složit ćemo se, da Talijani ne znaju šta se smije, a šta ne smije, da ne razlikuju bogohulno od bogougodnog. U Italiji bi se vjerojatno našlo i većih teoloških autoriteta od našega nadbiskupa Barišića.
Kao u Ive Brešana
Enivej, prošlo je šesnaest godina od ove epizode i nismo je otad često spominjali, kako i inače volimo potisnuti ako smo nekad ispali magarci, sve dok je se u subotu nije sjetio župan Boban, gradonačelnik Solina u vrijeme snimanja američkog horora. Ono što je svakome normalnom sramotno i glupo, Blaženko Boban je doživio ludo zabavnim. Ministrici turizma pričao je zgodu kako je filmskoj ekipi 2005. podmetnut požar i jedva se obuzdavao da prasne u smijeh. Gotovo su mu šmrklji poletjeli iz nosa. Uništavanje tuđe imovine, uskraćivanje prava na rad i gubitak od pola milijuna dolara hadezeovcu su bili upravo urnebesni.
Gledali smo snimku njegovog budalastog, nepovezanog hvalisanja ne vjerujući da je to stvarno, da je muškarac koji priča kako je u hororu “treba iz Dujmova groba izać s crnon rukom mali đava” zbilja nekakav organ vlasti ovdje. Nešto takvo dosad smo gledali samo u kazalištu. Zabezeknutost s kojom Blaženko Boban opisuje američki horor podsjetila je na antologijski komad Ive Brešana, kad je Šimurina u gradu gledao Shakespeareovu tragediju pa na povratku u svoje rodno mjesto to jedinstveno kulturno iskustvo, prvo i zadnje u svome ubogom životu, opisao kao skakanje, deračinu, beljenje, kreveljenje i magaretanje gdje se svi između sebe poubijaju.
Seljačka zadrtost
Potpuno je jednaka seljačka zadrtost posrijedi, jednaki gađenje i prepast od kulture. Pedeset godina otkad je Brešan napisao “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”, jedan seljak iz glasovite vukojebine nosi odijelo i kravatu, ima službeni auto i šofera i dočekuje ministricu turizma. Mi ovdje imamo zaostalog Šimurinu za župana. Ovaj je danas ustvari i gori. Ovaj Šimurina ne nalazi ništa sporno u ozbiljnim kaznenim djelima, on se slatko smije da je tuđa imovina zapaljena, čak i daje nagovijestiti da on sam u tome nije sasvim nevin.
I sve će to na koncu završiti nekažnjeno jer u Mrduši Donjoj nema suca koji bi osudio jednog hadezeovca koji je radio na poticaj jednog nadbiskupa.