Nakon što je ugledni profesor Pavuša Vežić za Zadarski.hr komentirao predaju zgrade Doma županije Nadbiskupiji, na njega se nadovezala i poznata profesorica dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.
- Apsolutno se slažem s prijedlogom prof. Vežića! Bilo bi sjajno kada bi Zadar dobio koncertnu dvoranu, kada bi tamo djelovale plesna i glazbena škola, komorni orkestar, zborovi... Samo bi dodala uz njegov prijedlog i malu gradsku kavanu i prikladnu knjižaru u prizemlju. Odluka o predaji zgrade županije Nadbiskupiji umrtvila bi taj dio grada, a građani opet ne bi mogli na bastion koji zaslužuju - komentirala je prof. Mlikota dodavši kako kavana nije nova ideja.
Naime, ona je autorica znanstvenog članka o poslijeratnom arhitektu Zvonimiru Požgaju, jednom od mnogih intelektualaca koji su svojim idejama i vizijama mijenjali tadašnji razoreni grad. Djelovanje Požgaja u Zadru bilo je doista široko i prelazilo je granice arhitektonske i građevinske struke, bavio se brojnim problemima vezanim uz kulturu, turizam i normalizaciju života u razorenom gradu. U članku je razmatran i pojam „požgajevština“ te što je on zapravo značio u Zadru u ono vrijeme.
- Požgaj je, u svojstvu šefa Projektnog odjela gradskog građevnog poduzeća u Zadru, potpisao zahtjev za izgradnju dviju stambenih zgrada s kavanom na Novoj rivi. Već je te davne 1948. godine primijetio kako ljudi na rivi sjede na ruševinama samo kako bi uživali u pogledu na more i na najljepši zalazak sunca. Shvatio je da tamo, baš ispod današnje zgrade Županije, treba doći prikladna kavana s terasom na ravnom krovu i velikom terasom ispred, na samoj rivi.
Neizvedena zgrada kavane trebala je biti dosta velikih dimenzija, u prizemnom dijelu bio je predviđen prostor za oko 300 gostiju s dodatnih 120 sjedećih mjesta na galeriji s koje bi se pružao pogled na kavanske prostorije u prizemlju i Novu rivu. Ostatak bi kavanskog prostora imao impozantnu visinu od dva kata s pogledom na more i rivu kroz otvore koji bi se protezali cijelom visinom pročelja - prepričala nam je Mlikota dio svoj članka te naglasila kako pretpostavlja da se od projekta odustalo zbog pritiska predstavnika ondašnje Jugoslavenske narodne armije na lokalnu vlast. Kako je pojasnila: vojska nije željela da im se ispod zgrade "opija" narod.
- Naime, obližnju vilu koja se nalazi na bastionu sv. Nikole, Jugoslavenska narodna armija je kao bivšu vojnu zgradu (Palača vojnog komandanta, odnosno za vrijeme Italije, Palača guvernera) stavila na upotrebu civilnim vlastima. Odmah po oslobođenju u zgradi današnjeg Doma županije sakupljale su se dragocjenosti izvađene iz ruševina, a kasnije je zgradu zauzela engleska vojska. Nakon odlaska Engleza iz Zadra, u vilu se uselio Državni arhiv. Međutim, Jugoslavenska narodna armija zatražila je vraćanje zgrade pod vojnu vlast. Cvito Fisković pisao je Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske, tražeći i podršku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za zabranu iseljenja Arhiva iz palače. Naveo je kako se vojska sama odrekla te zgrade, ističući kako nema nikakvo strateško već reprezentativno značenje i navodeći kako se u dvorištu planira urediti lapidarij od prikupljenih fragmenata iz ruševina - naglasila je te dodala:
- Međutim, vojska je uspjela u svojoj namjeri, u parku je umjesto lapidarija uređena terasa za plesne večeri oficira, a u zgradu se uselila Komanda garnizona. U novoizgrađene stambene zgrade uselili su se uglavnom oficiri. Tako je vojska na bastionu ostala izolirana od grada, a na dijelu obale ispod bastiona sve do kraja dvadesetog stoljeća nije ništa izgrađeno. Taj dio grada ostao je manje više izoliran i zapušten sve do izgradnje Morskih orgulja i Pozdrava Suncu prema projektu arhitekta Nikole Bašića - zaključila je Mlikota.