Vođa Hamasa Yahya Sinwar vjerojatno je izdao naredbu da se u slučaju njegove smrti odmah pogube svi preostali izraelski taoci u Gazi. Otkrio je to novinarima jedan od vodećih izraelskih pregovarača o razmjeni talaca s Hamasom, Gershon Baskin.
Riječ je o čovjeku koji je svojedobno osobno nadgledao puštanje Yahye Sinwara iz izraelskog zatvora, zajedno s još oko tisuću palestinskih zarobljenika. Dogodilo se to 2011., u najmasovnijoj i najkontradiktornijoj razmjeni Palestinaca za otetog izraelskog vojnika Gilada Shilata. Baskin je bio u kontaktu s dužnosnicima Hamasa dulje od dva desetljeća, a ima i obiteljske traume iz izraelsko-palestinskog sukoba jer su mu supruginu rodbinu svojedobno oteli i ubili Hamasovi teroristi. Radi se, dakle, o osobi više nego dobro upućenoj u Hamasove operativne tehnike i Sinwarov mentalni sklop, a tvrdi kako raspolaže vrlo konkretnim dojavama o tome kako je post-mortem naredba za likvidaciju talaca doista postojala. Izglede da je nalog šefa Hamasa o općem smaknuću otetih Izraelaca i proveden dodatno otežava činjenica da militante koji sada drže otete Izraelce u Gazi predvodi Sinwarov mlađi brat Muhamed.
Yahya Sinwar je smaknut prošloga tjedna tijekom slučajnoga susreta s patrolom IDF-a u južnoj Gazi. Nakon razmjene vatre pobjegao je u obližnju razorenu kuću gdje ga je potom locirao izraelski dron. U trenutku njegove smrti, još je 101 izraelski talac bio službeno zatočen u palestinskoj enklavi, a najmanje njih 60 smatralo se živima. Izraelski pregovarač o taocima Baskin novinarima nije mogao jamčiti da je Sinwarov nalog za ubojstvo talaca već izvršen, no smatra kako glasine o tome treba shvatiti više nego ozbiljno. I krajem kolovoza je šest izraelskih talaca, uostalom, brzopotezno smaknuto nakon što je izraelska vojska došla nadomak tunela u kojemu su bili zatočeni.
Mir nije Netanyahuov interes
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu morao je itekako biti svjestan moguće odmazde nad izraelskim taocima u slučaju likvidacije Yahye Sinwara. Činjenica da nije ni pokušano njegovo uhićenje i logični pokušaj razmjene za preživjele Izraelce u Hamasovim rukama već prilično diže političku temperaturu i javne tenzije u Izraelu. Prozivke iz oporbenih redova i oporbenih medija, poput Haaretza, sve su intenzivnije i sasvim utemeljeno terete Netanyahua da mu ni likvidacije svih vođa Hamasa i Hezbolaha nisu dovoljne za početak mirovnih pregovora i pokušaj kraja rata. Nisu, jer Netanyahuu bilo kakav mir znači njegov politički kraj.
Geshon Baskin procjenjuje kako je i Sinwarova smrt mogla i morala otvoriti put za prekid vatre i uspješnu razmjenu talaca. No, to ne smije ovisiti o Netanyahuu jer mir i prestanak rata nije njegov interes, nego o tome hoće li SAD i Joe Biden u potpunosti iskoristiti gospodarsku i vojnu moć koju ima nad Izraelom. Po njemu bi trebalo odmah uputiti vrlo jasan poziv svima u Gazi koji još drže žive taoce kako će za njihovo oslobođenje dobiti slobodan prolaz za sebe i svoju obitelj iz Gaze u drugu zemlju, kao i puno drugih nagrada i novca. Valjalo bi hitno obnoviti i mirovne pregovore preko Egipta i Katara i iznuditi brzi prekid vatre.
Na upit kakve oblike mirovnog pritiska bi SAD mogao izvesti na Netanyahua u ovom trenutku, Baskin tvrdi da bi se mogao privremeno obustaviti strateški dijalog između dvije zemlje, proglasiti pauzu u obuci izraelskih vojnih pilota u američkim vojnim bazama, ili najaviti reviziju porezne pozicije američkih organizacija koje prikupljaju sredstva za Izrael. Nekad nije ni potrebno ići tako daleko: bivši državni tajnik James Baker svojedobno je mijenjao atmosferu u Tel Avivu običnom porukom: ‘Ovo je moj broj telefona. Nazovi me kad želiš razgovarati.‘ I to je bilo dovoljno da uzdrma cijelo izraelsko društvo. A kad bi Henry Kissinger u diplomatskom žargonu upotrijebio frazu ‘ponovna procjena‘, samo to je znalo dovesti do izbora mirotvorca Yitzhaka Rabina na mjesto premijera i pada Yitzhaka Shamira.
Neporeciva je činjenica da je ubojstvom Yahye Sinwara i drugih viših čelnika Hamasa, poput Muhameda Deifa i Ismaila Hanije, formalno ispunjena izraelska osvetnička vojna misija u Gazi. Jednak je slučaj i s ratom protiv libanonskog Hezbolaha nakon ubojstva Hassana Nasrallaha u Bejrutu. Ubojstva Nasrallaha i Sinwara imaju potencijal promijeniti dosadašnju smrtonosnu i bezglavu matricu ubijanja na Bliskom istoku, ali zahtijevaju strateško razmišljanje i državničku mudrost da bi se promijenio smjer. Opravdano se sumnja da Benjamin Netanyahu ima bilo što od ove dvije vrline.
Nastavak rata u Gazi vodi samo u dodatno ubijanje i iscrpljivanje dva milijuna napuštenih, gladnih i bolesnih Palestinaca koji s djecom bezglavo bježe od granata od nemila do nedraga kroz enklavu. Više od 40 tisuća tamošnjih civila već je platilo nepravednu cijenu za Hamasovu primitivnu agresiju, zločine i militarizam. Želja za nastavak izraelskog rata u enklavi i nakon smrti Sinwara otkriva nepostojanje bilo kakvog koherentnog izraelskog političkog plana i ideja za poslijeratnu Gazu.
Ako Netanyahu bešćutno nije želio nikakav dogovor ni o izraelskim taocima koji bi bio praćen prekidom vatre, može se pretpostaviti koliko je tek zainteresiran za zaustavljanje ubijanja palestinskih ili libanonskih civila. Eliminacijom terorističkih vođa Hamasa i Hezbolaha stvorena je realna mogućnost za najveći korak prema dvodržavnom rješenju između Izraelaca i Palestinaca još od sporazuma u Oslu, kao i prema normalizaciji između Izraela i Saudijske Arabije, smatra i Thomas Friedman iz The New York Timesa. Jedini problem regije i svijeta ostaje Benjamin Netanyahu. Zaprijeti li njemu i njegovoj vlasti mir u Libanonu i Gazi, uopće nije nerealno da bi mogao zakuhati novi opći rat s Iranom. Ili nekim trećim.