Dvadeset četverogodišnjak je gotovo ne dišući, zadivljeno gledao tučnjavu demonstranata i policije kod srbijanske skupštine i samo se u jednom trenutku okrenuo od ekrana da mi reče: “Zavidim im.” Osmijehnuo sam mu se, sviđao mi se njegov ushit, jednom sam i sam tako mislio.
Revolucija je neodoljiva kad ste mladi i nemate strpljenja za demokraciju, mučne su vam beskrajne rasprave, glasanja, nadglasavanja, prva čitanja, druga mišljenja, studije, dozvole, potvrde, uvjerenja, čitav bi taj bezvoljni i pokvareni sistem nemilosrdno razbili u prašinu i od nule počeli nešto novo, humanije, pravednije. Ali, kad imate pedeset i vidjeli ste rat, nasilje se ne čini bogzna kako privlačno.
“Nemaš im na čemu zavidjeti”, rekao sam dvadeset četverogodišnjaku. “Ovo je sranje....