Zbog jednog "depeovca" s vrha kace, naciju progone aveti prošlosti. Marija Radića sumnjiči se za krađu po napuštenim srpskim kućama, a on o svemu (mudro) šuti. Istovremeno, po "kafićima i zidićima", evociraju se uspomene na te "slavne" dane, kad su tisuće Hrvata, netom nakon kolosalne "Oluje", ovo kolosalno ispisujem bez imalo ironije (!), krenule pljačkati imovinu koju su za sobom ostavili civili što su pred HV-om pobjegli u Srbiju.
Tako se mnogi koje sjećanje još služi, jer proteklo je od toga skoro trideset godina, spominju neviđene hajdučije po oslobođenom Kninu i okolnim selima. Krala je rulja odreda: televizore, bijelu tehniku, namještaj, prozore i vrata, pragove i okvire, krevete i posteljinu, krpice i dječje igračke... Ma i utičnice su i iz zida čupali i na tuđim kućama ostavljali natpise: "Hrvat zauzeto".
Bilo je među njima, zna to potpisani novinar iz prve ruke, ta proboravio sam u Kninu u dopisništvu "Slobodne" skoro cijeli kolovoz i rujan 1995., ne samo gologuze i tuđeg gladne raje, već i ljudi od imena i prezimena. Takvi su se, kad se ukazala (ne)prilika, pokazali običnim huljama. Nitkovima. Ljudskim smradom.
Besramnici
A te bestidnike koji su zauzimali imovinu Srba po istom sistemu po kojem su neki Srbi u Martićevoj i Babićevoj Krajini uzurpirali kuće i stanove prognanih Hrvata, praktički se nije smetalo u prljavoj raboti dok se stvari nisu potpuno otele kontroli.
Zločin se bio razmahao do te mjere da su se cijeli vlakovi puni hajduka krcatih bisaga iz Knina kretali prema Splitu, da bi se onda banda između sebe posvađala tko je više ukrao i koga što pripada. Sve se radilo javno, na sva zvona, bez i najmanjeg osjećaja srama. Nakon heroja rata, onih koji su Hrvatskoj i regiji donijeli mir, stigla je "frižider bojna". Hijene su obilazile stratišta i poput vrana kupili sve na što naiđu.
Kako je slučaj k(R)adić nestao u hodnicima pravosudne zbiljnosti, pa se do tužbe više ne može, a nitko ne zna zašto je odbačena kad je jedan od lopova iz te klike istog prezimena priznao nedjelo, možemo samo zaključiti da je policija u nekim slučajevima radila svoj posao, a to što se možebitno nekom Radiću potrefilo da se na njemu trenira pravna država, a Bože moj. Netko je ipak morao dolijati.
Ima nešto bolje od toga što je jedan politikant na ovaj način zaustavljen u karijeri, a sanjao je postati ministrom gospodarstva. Naime, ovih dana, kad se tema pljačke imovine izbjeglih Srba koja je bila biblijskih razmjera aktualizirala, nemir se uvukao među mnoge hrvatske muževe.
Psi rata provaljivali su nogom u vrata u srpske kuće, staje, odnosili mehanizaciju, odvodili stoku, bijesno pretraživali podrume i tavane vlaške sirotinje, a kad bi umjesto skrivenog blaga pronašli kakvog iznemoglog, slijepog, nepokretnog starca ili staricu, ustrijelili ih bi poput žrtava u Gruborima. Bio ne to zločin bez kazne.
Dobro je da barem portali pišu o tome što se radilo u poraću, kad to klinci ne mogu saznati iz povijesnih udžbenika koje su, kako to biva, skrojili pobjednici. Da, da; tisuće civila, baš kako je to Antun Vrdoljak prikazao u filmu "U gori raste zelen bor" koji opisuje iste scene iz Drugog svjetskog rata, pojurilo je za HV-om po ratni plijen, mada metka ispalili nisu.
Taj banditski pohod o kojem je jedini izvještavao splitski "Feral Tribune" pa tako pred svijetom spasio obraz čestitim hrvatskim građanima, trajao je mjesecima. I nije to bilo samo kokošarenje, neki su se na tome prilično obogatili, zgrnuli prava poslovna carstva kradući robu sa zaliha, tvorničke strojeve, kamione, automobile.... Danas su dio poslovne elite. Naši vrli skorojevići. Bogatuni.
Dobro se "fudrali"
Takvi, sve manje-više čeljad na pragu treće dobi, sad čitaju napise o tamo nekom Radiću koji je istim poslom, piše se, obilazio srpske kuće, i pitaju se mogu li i oni doći pod povećalo javnosti? I hoće li se netko "zločest" sjetiti toga da su se u ljeto devedeset i pete dobro "fudrali" pljačkajući sve na što se dalo naići, sukobljavajući se pri tome nerijetko sa sunarodnjacima koji su u oslobođene krajeve Dalmacije, Like, Korduna i Banije, Zapadne Slavonije..., stigli s istim, nečasnim namjerama.
Znalo se u takvim "hrabrim" pohodima na kuće "mrskih neprijatelja" ginuti od postavljenih mina koje su ostavili militantni Srbi, ali takve pogibije i ranjavanja ne možemo podvoditi pod žrtve za domovinu, iako ima onih koji su, manje ili više stradavši, osim crno-bijelog Čajevca i dotrajalog Obodina, "zaslužili" i invalidsku mirovinu.
Kamo sreće da je slučaj o kojem se piše bio iznimka. Upravo suprotno, pljačka imovine naših srpskih sugrađana, i još gore - palež ili dizanje u zrak iste, bilo je masovna pojava i predmetom haaških optužnica koje su teško teretile civilni i vojni vrh Tuđmanove Hrvatske.
Teci Savo, Dravo teci, ali od te ljage se ne da oprati. Oteto prokleto. Drhtite li dok ovo čitate, kukavice? Bijednici! Jao majci koja vas je rodila.