"Afera mikroskopi", ili kako ju je javnost nazvala "Afera Beroš", u kojoj je, između ostalog bivši ministar zdravstva Vili Beroš završio u pritvoru zatvora Remetinec, iz kojeg je u međuvremenu izašao na slobodu, dovela je do njegove smjene i žurnog pronalaska nove vodeće osobe, jednog od najvažnijih ministarstava u Vladi RH.
Premijer Andrej Plenković se sa svojim najbližim suradnicima odlučio za dr. Irenu Hrstić, gastroenterologinju, dugogodišnju ravnateljicu OB Pula, i osobu koja je mjestu ministrice došla s pozicije državne tajnice u ministarstvu zdravstva (MIZ).
Odmah nakon njenog službenog imenovanja uspostavili smo kontakt te izrazili želju za intervjuom, na što je ministrica Hrstić rado pristala.
Prvo pitanje koje smo postavili radilo se o jednom od problema hrvatskog zdravstvenog sustava, a to je odlazak u inozemstvo liječnika, kako mladih i neiskusnih, tako i onih starijih i iskusnih.
Kako mislite riješiti odljev liječnika i medicinskih sestara iz RH?
- Prvenstveno moramo mijenjati paradigmu, gdje očekujem i podršku medija, a to je da počnemo više komunicirati i pozitivne stvari koje se događaju u zdravstvu. Svakodnevni ogromni iskoraci timskog rada naših liječnika i medicinskih sestara prepoznati su na europskoj i globalnoj razini. Istaknula bih kako je u hrvatskom zdravstvu 75 tisuća djelatnika koji izuzetno kvalitetno rade svoj posao. Prema podacima Eurostata broj liječnika u Hrvatskoj kontinuirano raste pa to ne ide u prilog tvrdnji daljnjeg odljeva zdravstvenih djelatnika iz Hrvatske. Vjerujem da su upravo intervencije ove Vlade kojima su materijalna prava zdravstvenih djelatnika porasla za 100% u odnosu na 2016. godinu jedan od važnijih čimbenika ostanka zdravstvenih djelatnika u Hrvatskoj. Isto tako vjerujem da će iste mjere potaknuti nastavak povratka istih u Hrvatsku, što je već prisutno.
Kako mislite riješiti lošu zainteresiranost liječnika za radom u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, odnosno kako deficitarni kadar dovući u demografski deprivirana područja (otoci, Lika, Gorski kotar, Dalmatinska zagora, Slavonija...)?
- Stimulacijskim mjerama u suradnji s lokalnom i regionalnom samoupravom. Ovo je pitanje koje se može riješiti isključivo sinergijski. Strateškim potezima koji trebaju uključivati višeslojne financijske mjere, primjerice dodatna primanja temeljena na broju godina provedenih na tim područjima, oslobađanje od poreza, subvencioniranje troškova stanovanja, subvencionirani stambeni krediti… Poboljšanjem organizacijskih uvjeta rada primarno u smjeru smanjenja suvišnim administrativnim poslovima. Svjesna sam opsega tog problema, ali sam i uvjerena da navedenom sinergijom možemo u budućnosti zainteresirati sve više mladih liječnika da se odluče na život u demografski depriviranim područjima.
Kako ćete se postaviti prema "robovlasničkim ugovorima" liječnika? Odnosno jeste li stava da liječnici trebaju, ukoliko žele otići raditi u inozemstvo ili u neku drugu ustanovu, nakon završene specijalizacije, moraju vratiti sav iznos onoj ustanovi koja je tu specijalizaciju i platila, odnosno treba li ih obavezati ugovorom da u onoj ustanovi koja ih je poslala na specijalizaciju moraju odraditi određen broj godina?
- Moram naglasiti kako je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 36/2024) čime su u povijest otišli kolokvijalno nazivani ‘‘robovlasnički ugovori‘‘ pa moj osobni stav na tu temu je irelevantan. Osobno sam stava da bi bilo poželjno da liječnici ostanu nakon završene specijalizacije neko vrijeme u onoj ustanovi koja je osigurala financijska sredstva za specijalizaciju. To mi se čini ispravno. Morat ćemo iznaći rješenja, primarno stimulacijske uvjete rada koji bi eliminirali motivaciju odlaska iz ustanove koja je osigurala specijalističko usavršavanje.
U hrvatskim bolnicama na hitnim prijemima radi sve više mladih, neiskusnih liječnika, bez nadzora starije službe. Mnogi se žale na trijažu, kako to mislite riješiti?
- Odgovore na ovakva pitanja očekujem upravo od rukovodećih ljudi koji su odgovorni za organizaciju rada i nadzor u zdravstvenim ustanovama. Prema dosadašnjoj komunikaciji s terenom, jačanje edukacije radi postizanja sigurnosti u samostalnom radu primarni je korak. Smatram da je kvalitetno i predano mentorstvo izuzetno važno te je potrebno revidirati taj sustav u bolnicama. Trijažu je potrebno „olakšati“ na način dostupnije zdravstvene skrbi na primarnoj razini kao i na razini specijalističke zdravstvene zaštite. Boljom dostupnosti navedene kategorije smanjila bi se potreba nesvrsishodnog i neindiciranog dolaska u hitne službe za sve one ne-hitne bolesnike.
Vaš stav o javno-privatnom partnerstvu u zdravstvu?
- O tome sam se već više puta izjašnjavala javno. Moj je stav kako ova dva sustava moraju biti komplementarna, nikako ne konkurentna. Nužno je da u Hrvatskoj ostane primat javnog zdravstvenog sustava. Trebamo nastaviti graditi zdravstveni sustav u kojem oba segmenta imaju zajednički cilj, a to je zdravlje svih građana. Uvođenje transparentnog mjerila dvojnog rada od izuzetne je važnosti. Osobno nisam protiv dopunskog rada ukoliko postoji zainteresiranost. Ako liječnik unutar svoje zdravstvene ustanove odradi sve potrebne radne zadatke, ako su unutar ustanove iscrpljene sve organizacijske mogućnosti i dosegnut maksimum iskoristivosti dostupne medicinske opreme, ne vidim razlog da mu se ne odobri odlazak na dopunski rad u drugu zdravstvenu ustanovu. Za dobru i transparentnu primjenu svega navedenog nužna je kontinuirana kontrola učinkovitosti rada pojedinca kao i učinkovita organizacija rada.
S obzirom na manjak liječnika, treba li povećati kvote za upise na medicinske fakultete?
- U svakom slučaju želim da je broj liječnika adekvatan, ne samo u apsolutnom broju već i u adekvatnoj zastupljenosti potrebnih specijalizacija. Potrebe specijalizacija treba bazirati isključivo na pobolu stanovništva i različitosti regija, ukoliko postoje različitosti u zdravstvenom kartonu regija. U neformalnoj komunikaciji s akademskom zajednicom ne postoji univerzalan stav oko upisnih kvota na medicinske fakultete i to je zasigurno jedno od pitanja koje ćemo morati jasno definirati u zajedničkoj komunikaciji. U ovom trenutku mi se čini kako je veći izazov izazov u neadekvatnoj regionalnoj raspoređenosti aktualno dostupnog broja liječnika. Nadalje, smanjeni je interes za pojedine specijalizacije, što ste i sami spomenuli u ranijem pitanju. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti to su specijalisti pedijatrije, ginekologije, u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti psihijatrije, onkologije. No, puno je veći problem što je slabiji interes za specijalizacije više regionalno izražen. Stoga smatram da bi puno učinkovitije bilo orijentirati se na stimulacijske mjere dobrih životnih uvjeta te time pojačati zainteresiranost pojedinca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....