Počinje li masovni povratak iseljenika koji će Hrvatskoj donijeti ekonomski boom? Poljska je imala sličnu situaciju...

U novijoj europskoj povijesti poznati su slučajevi zemalja u kojima je povratak iseljenika imao važnu ulogu u ubrzanju gospodarskog rasta. Prvi takav primjer je Irska. Irska je prošla put od periferne i relativno siromašne europske zemlje 70-ih godina prošloga stoljeća do europskog prvaka dugoročnog ekonomskog rasta.

Povratak ranijih emigranata i njihovih potomaka, uglavnom iz bliskih i jezično srodnih Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, nije bio jedini ključ pokretanja razvitka, ali je imao važnu ulogu nakon što su reforme i rast 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća postali važan faktor privlačenja irskih emigranata u domovinu.

Poljska je drugi slučaj vrijedan spomena. Nakon velikog vala emigracije koji je uslijedio nakon ulaska Poljske u EU 2002., proces se preokrenuo. To se počelo događati od 2009. godine kada je velika recesija pogodila zapadnoeuropske zemlje. U njima su poljski emigranti tijekom ranijeg desetljeća pronalazili bolja radna mjesta (prvenstveno se radilo o Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj).

Poljska je uspjela izbjeći recesiju koja je započela 2009., dijelom zahvaljujući valu povratka koji je bio potaknut recesijom s onu stranu zapadnih granica Poljske. Recesija je djelovala kao faktor potiska povratka. Efekt je bio dramatičan: dok se u Poljsku u razdoblju od ulaska u EU 2002. do 2008. svake godine u prosjeku doseljavalo svega 15-tak tisuća građana država EU (među kojima su dominirali Poljaci – povratnici), od 2009. do 2012. taj broj je dosegnuo 200 tisuća na godinu. Omjer doseljenika – građana EU (što uključuje i ranije iseljene Poljake) od 2009. do 2022. (ukupno 3 milijuna ljudi u 13 godina) i broja stanovnika Poljske iznosio je 8% početkom 2023.

Može li Hrvatska postati nova Irska ili Poljska? Ovaj tekst nudi analizu u tri koraka u potrazi za odgovorom. Prvo ćemo raspraviti odnos migracijskih tokova i gospodarskog rasta i razvoja u svjetlu pretvaranja Hrvatske iz zemlje neto emigracije u zemlju neto imigracije. Zatim ćemo prikazati rezultate jednog od rijetkih istraživanja motiva za povratak među našim iseljenicima. Na kraju ćemo pokušati izvesti (grube) zaključke o politikama koje bi mogle pospješiti ne samo povratak naših građana, nego i doseljavanje građana iz razvijenih država u koje su Hrvati dosad iseljavali.

Migracije i gospodarski razvoj: It is the economy, stupid!

Poljska nije ni blizu razine razvoja Irske, ali je u ovome stoljeću prošla izvanredan razvojni put i dostigla 80% europskog prosjeka mjereno realnim dohotkom po stanovniku. Spominjemo dostignutu razinu razvitka, a ne samo trenutačnu brzinu gospodarskog rasta, jer rast sam po sebi ne može preokrenuti trend neto emigracije (pretvoriti više iseljenih nego doseljenih u više doseljenih nego iseljenih). Gospodarski rast ima odlučujuću privlačnu moć samo ako se zemlja približava kritičnoj razini socio-ekonomskog razvitka od 80% europskog prosjeka.

Rumunjska je primjer neuspjeha samog gospodarskog rasta u preokretu migracijskih tokova. Ta zemlja je godinama brzo gubila stanovništvo iako je od ulaska u EU 2009. do pandemije imala iznimno visoke stope gospodarskog rasta. Razlog: relativno niska razina razvitka Rumunjske oko 2010.

Neophodna je dakle sprega brzine rasta i dostignute razine razvitka: Velimir Šonje je u brojnim tekstovima u proteklih nekoliko godina procjenjivao da se kritičan prag razvitka za preokret negativnog u pozitivan migracijski slado nalazi oko 80% realnog BDP-a po stanovniku Europske unije.

Procjena kritičnog praga od oko 80% prosječne razine razvoja EU počinje se potvrđivati u Hrvatskoj. Sprega brzog gospodarskog rasta nakon pandemijske 2020. i bliskog približavanja pragu od 80% (prošle godine smo prema Eurostatu dostigli 76% prosječnog realnog BDP-a po stanovniku Europske unije) dovela je do migracijskog preokreta koji se u podacima za 2022. godinu mogao uočiti već sredinom 2023. (Šonje, 2023.: Može li poduzetništvo vratiti ljude u Hrvatsku). Dodatna potvrda stigla je ove godine kada su objavljeni podaci o migracijama za 2023.

(Slika 1):

Ukupan hrvatski migracijski saldo (doseljeni minus odseljeni) je nakon plusa od 11 tisuća 2022. poboljšan na oko 30 tisuća 2023. Podatak za 2024. godinu znat ćemo službeno tek sredinom 2025., no razumno je pretpostaviti da će biti pozitivan zbog nastavka brzog rasta gospodarstva i potražnje za radnicima.

Ako izuzmemo doseljavanje iz Ukrajine, 2023. godinu možemo brojati kao prvu godinu stabilno pozitivnog migracijskog salda. Migracijski saldo treba promatrati bez Ukrajinaca jer bi svaka promjena ratnog stanja u Ukrajini (eventualno primirje i početak osjetnijeg gospodarskog oporavka) dovela do povratka dijela Ukrajinaca u domovinu, što bi imalo snažan negativan utjecaj na naš migracijski saldo.

Iako u javnim raspravama o imigraciji dominiraju rasprave o ponašanju, tretmanu i socijalnoj integraciji radnika-imigranata iz Azije (vjerojatno zbog uočljivih fizičkih razlika koje ljudi naivno uzimaju kao aproksimaciju kulturnih razlika), udjel radnika-imigranata iz Azije u pozitivnom migracijskom saldu manje je važan od udjela neto imigracije iz Europe koja je u fokusu nastavka teksta. Od 14.714 neto doseljenika iz Europe bez Ukrajine, oko 4.000 je pozitivan migracijski saldo državljana EU bez Hrvatske, a približno toliki je i pozitivan saldo s BiH. Valja spomenuti i pozitivan migracijski saldo sa Srbijom (oko 2,5 tisuće). Usto, Hrvatska je 2023. imala pozitivan migracijski saldo sa svim značajnim europskim državama uključujući i susjednu Sloveniju koja je na 90% europskog prosjeka razvijenosti. Privlačnost priobalja za život dodatan je faktor atrakcije koji pogoduje našem pozitivnom migracijskom saldu.

Hrvati i dalje „u crvenom“

Slika 1 pokazuje da državljani Hrvatske i dalje više odseljavaju nego što doseljavaju iako je ukupan saldo pozitivan. Pri tumačenju crvenog stupića čija je vrijednost negativna treba imati u vidu tri stvari:

Negativan migracijski saldo za državljane Hrvatske treba korigirati za (nepoznat) dio neto doseljavanja državljana europskih zemalja koji su na neki način indirektno povezani s hrvatskim državljanstvom. Među gotovo 15 tisuća neto doseljenih državljana drugih europskih država osim Ukrajine nalazi se i dio onih koji još nemaju hrvatsko državljanstvo, ali će ga steći (partneri, supružnici, poneko iz druge ili treće generacije iseljenika tko još nema državljanstvo, djeca doseljenika iz Europe koja se rode u Hrvatskoj), kao i dio onih koji će se ovdje trajnije nastaniti – steći trajno boravište (poslovni ljudi, europski umirovljenici, i dio ljudi koji iz drugih razloga teže traženju državljanstva kroz dulje razdoblje).

Iako je još uvijek negativan, crveni stupić sam za sebe bilježi najmanji minus od početka statističkih praćenja prema kriteriju državljanstva 2019. (osim 2020., kada su zbog pandemijskih restrikcija ukupne migracije smanjene).

Crveni stupić pokazuje da relativna snaga iseljavanja nikada ne prestaje. Naime, dio (mlađih) ljudi zbog aspiracija uvijek teži okušati sreću izvan granica (šanse za to su manje u većim razvijenim zemljama gdje je granica daleko, a unutarnje prilike brojnije). I najrazvijenije manje zemlje poput Danske i Irske imaju relativno veliku učestalost iseljavanja domaćeg stanovništva, no kod njih je i učestalost doseljavanja veća. To su zemlje velike rotacije stanovništva – smjer u kojem ide i Hrvatska, i to je očekivano: prema IPSOS-ovom istraživanju koje je Ivan Burić nedavno prikazao, većina mladih u EU – bez obzira na dostignuti stupanj razvoja zemlje u kojoj žive – pokazuje spremnost razmotriti preseljenje u drugu zemlju zbog posla.

U svakom slučaju, socio-ekonomski razvitak igra ključnu ulogu u zadržavanju postojećeg stanovništva i privlačenju ranije iseljenih naših građana i njihovih potomaka, ali i građana zemalja koje se nalaze na sličnom ili višem stupnju razvitka. Premda doseljavanje ljudi koji rade jednostavne poslove daje važan doprinos gospodarskom rastu, zadržavanje, povratak i doseljavanje naših i građana razvijenih država može dati još važniji doprinos daljnjem razvitku i rastu Hrvatske.

Mehanizmi utjecaja na razvoj

Vratimo li se uvodnim primjerima Irske i Poljske, njihova iskustva pokazuju tri važna mehanizma kako se može ostvariti pozitivan utjecaj povratka naših iseljenika i građana država na sličnom ili višem stupnju razvoja:

Transfer znanja. Bez obzira na stupanj obrazovanja, povratnici i doseljenici iz razvijenih zemalja dolaze s iskustvom školovanja i/ili rada u naprednijim zemljama i poduzećima, pa se može očekivati da će svojim iskustvom utjecati na pozitivne promjene u našoj sredini. To je očigledno kada dolaze stručnjaci i menadžeri. No, pozitivan utjecaj se ne iscrpljuje samo u ovim specifičnim skupinama. Uglavnom se radi o mlađim ljudima i ljudima srednje životne dobi, pa treba očekivati da se dio njih okuša i u poduzetništvu u Hrvatskoj.

Transfer kapitala. Dio povratnika i doseljenika iz razvijenih zemalja ima štednju koju će uložiti i/ili trošiti u Hrvatskoj, a dio stručnjaka i menadžera doseljava nakon što međunarodne kompanije i fondovi ulože u posao u Hrvatskoj.

Gospodarski problemi u zemljama koje su ranije bile odredišta masovne emigracije (npr. Njemačka i Austrija). Problemi preko granice mogu djelovati kao faktor potiska doseljavanja/povratka u Hrvatsku u kratkom roku. Međutim, već na srednji rok nisu presudni: recesije prolaze, a dugoročni rast u Hrvatskoj zavisi o rastu u EU. Na primjer, njemački gospodarski oporavak snažno bi povećao potražnju za izvozom hrvatskih roba i usluga, te bi tako potaknut dodatan ekonomski rast vjerojatno jače djelovao kao faktor privlačenja ljudi nego što tamošnji ekonomski problemi sada djeluju kao faktori potiska doseljavanja ili povratka u Hrvatsku.

Prema tome, transfer znanja i kapitala koji prate doseljavanje osnažuju pozitivan učinak doseljavanja na rast, dok gospodarski problemi u zemljama u koje naši građani iseljavaju mogu samo privremeno dati pozitivan doprinos migracijskom saldu. U spomenutoj Poljskoj je recesija na Zapadu 2009. bila okidač procesa povratka i doseljavanja, no doseljavanje je trajno održano zahvaljujući rastu poljskog gospodarstva nakon što je na Zapadu počeo oporavak od Velike recesije, što je pogodovalo poljskom gospodarskom rastu u dugom roku.

Uloga tehnologije i mobilnosti

Spomenimo i to da nove tehnologije osnažuju potencijalno pozitivne učinke ekonomskih procesa na migracije, tj. djeluju kao pokretači migracijskih kretanja:

Ubrzano kolanje informacija putem interneta i društvenih mreža može ubrzati odluke o preseljenju. Brojne posredničke agencije i neformalne mreže poznanika koje utječu na tokove ljudi na tržištu rada i koriste nove tehnologije mogu biti katalizator opisanih procesa (djelovale su kao akceleratori u prethodnom velikom valu iseljavanja, pa učinak može isto tako djelovati u valu doseljavanja).

Napredne tehnologije olakšavaju održavanje veza s domovinom, što je oduvijek bila jedna od karakteristika hrvatske emigracije. Hrvate u inozemstvu većinom ne napušta težnja da se makar u mirovini vrate kući. Mnogi (nepoznat broj, o čemu više u nastavku teksta) stalno važu životnu odluku ostati vani ili se vratiti.

Schengen, autoceste i niskobudžetni letovi (nadajmo se i vlakovi za desetak godina) ubrzavaju putovanja i snižavaju troškove čestih cirkulacija i seljenja ljudi unutar EU, što u razdobljima dominacije faktora privlačenja može ubrzati doseljavanje/povratak.

Tehnološki čimbenici povrh članstva u EU objašnjavaju zašto su manje europske države postale zemlje velike rotacije – mobilnosti stanovništva. Radi se o fenomenu čiji uzroci i posljedice nisu dovoljno istraženi, što iznenađuje s obzirom na mnogostruku važnost ove pojave.

Modeli istraživanja migracijskog potencijala

Možemo konstatirati da intenzitet povratka hrvatskih iseljenika neće ovisiti isključivo o onome što se obično svodi pod različite aktivne demografske mjere i politike.[1] U većoj mjeri će zavisiti o onome što bi se moglo nazvati „djelovanjem prirodnih tokova društva“. Uz spomenute socio-ekonomske i tehnološke pokretače migracija, oni svakako obuhvaćaju i niz psiho-socijalnih čimbenika. Primjerice, neuspješna socijalna i kulturna adaptacija i integracija u novu sredinu, osjećaj nostalgije, obiteljska situacija, nezadovoljstvo ostvarenjem aspiracija te nezadovoljstvo postignućem u drugoj zemlji, mogu utjecati na odluku o povratku. Intenzitet povratka u Hrvatsku snažno će zavisiti o djelovanju i suodnosu niza motivacijskih čimbenika. Kako će se utjecaj njihovog djelovanja konkretno manifestirati, tj. o kojem broju povratnika se može govoriti, teško je procijeniti. Općenito je teško precizno procijeniti očekivani migracijski potencijal unutar neke populacije.

Dvije su mogućnost procjenjivanja migracijskog potencijala. Prvu mogućnost pruža analiza makroekonomskih trendova i makrosocijalnih obilježja u društvima iz kojih se očekuje iseljavanje, kao i u onima koja predstavljaju potencijalne migracijske destinacije. Npr.  dinamika kretanja BDP-a i konjunkturno stanje u pojedinim gospodarskim sektorima (osobito u radno-intenzivnima poput građevinarstva i turizma) mogu naznačiti vjerojatnost migracijskih kretanja. S druge strane, očekivani migracijski intenzitet može se procjenjivati i iz mikrosocijalne perspektive, primjerice anketnim istraživanjem čiji je cilj utvrditi stavove i planove građana na nekom području. Korist od ovog pristupa u procjeni očekivanih migracijskih kretanja proizlazi iz toga što se time procjenjuje razina motiviranosti za migraciju kao i intenzitet uključenosti u samu aktivnost migriranja.

Jedan od takvih mikrosocijalnih modela mjerenja migracijskog potencijala razradili su austrijski znanstvenici Christiane Hintermann i Heinz Fassmann. Oni razlikuju tri razine migracijskog potencijala ili tri vrste migracijskog kontingenta: ukupni, vjerojatni i stvarni. Ukupni migracijski kontingent čine svi oni koji razmišljaju o migriranju. Vjerojatni migracijski kontingent čine oni koji smatraju da će vjerojatno iseliti u određenom razdoblju. Stvarni migracijski kontingent čine svi oni koji su uz navedeno i poduzeli neke konkretne korake kako bi se ostvarila migracija.

Do sada je u Hrvatskoj provedeno nekoliko empirijskih istraživanja temeljem ovog modela[2] s ciljem procjene potencijalnog intenziteta iseljavanja iz Hrvatske. Budući da je mikromigracijski model pogodan za mjerenje migracijskih namjera, iskorišten je u istraživanju kojeg su proveli Ivan Burić i Renata Burai, čiji je primarni cilj bio utvrditi stavove roditelja iseljenika o kurikulumu hrvatske nastave u inozemstvu. Uz pitanja o ovoj temi u upitnik su uključena pitanja kojima se mjerio potencijal za povratak. Kao što je slučaj i sa ostalim istraživanjima hrvatske dijaspore, zbog nemogućnosti konstrukcije probalilističkog uzorka i ovo je istraživanje provedeno na prigodnom uzorku od 383 ispitanika[3].  Istraživanjem se pokušalo odgovoriti na sljedeća pitanja: Postoji li potencijal za povratak hrvatskih iseljenika iz zemalja EU? Kakav intenzitet povratka se može očekivati? Tko će se vjerojatno vratiti u Hrvatsku? Što su pokretači povratka, tj. mogu li se razaznati pojedini potisni faktori koji će mobilizirati na povratak?

Kakav intenzitet povratka se može očekivati i tko će se vjerojatno vratiti u Hrvatsku?

Jedna trećina ispitanika izjavila je da je prošle godine razmišljala o tome da se zbog posla ili nekih drugih razloga na određeno vrijeme ili trajno vrate u Hrvatsku. 20% ih je o tome razmišljalo često ili vrlo često ili stalno, te povratak drže donekle vjerojatnim, jako vjerojatnim ili sigurnim. Naposljetku, svaki deseti sudionik istraživanja učinio je jednu ili više radnji kako bi se vratio u Hrvatsku u idućih dvije do tri godine. Tih 10% sudionika istraživanja klasificiramo kao stvarni povratnički potencijal.

Iako neprobabilistički uzorci ne omogućuju preciznu procjenu populacijskih vrijednosti, rezultati predočeni u tablici impliciraju očekivani povratak nekoliko desetaka tisuća iseljenih hrvatskih građana. Naime, ako se krene od pretpostavke da je od ulaska u EU iselilo njih 300 do 400 tisuća, visina stvarnog povratničkog kontingenta prema ovom istraživanju, definirano prema modelu Hintermannove i Fassmanna, upućivala bi na 30 do 40 tisuća osoba. Normalno, konverzija određenog dijela vjerojatnog u stvarni migracijski kontingent povećala bi navedeni broj.

Stoga se kao važno nameće pitanje što je moguće učiniti da broj povratnika bude veći od 30 do 40 tisuća, odnosno da se zahvati što veći dio vjerojatnog migracijskog potencijala koji je dvostruko veći? O tome ćemo raspravljati u zaključku nakon što prikažemo još neke zanimljive rezultate spomenutog istraživanja.

Potisni faktori povratka i „statusni paradoks migracija“

Veća vjerojatnost povratka svojstvena je iseljenicima koji imaju završenu srednju školu (26%) i rade na radničkim poslovima (24%) ili su nezaposleni (39%)[5]. S druge strane, tek 17% onih koji imaju završen stručni studij te 19% onih koji imaju završen sveučilišni studiji ulaze u vjerojatni migracijski kontingent[6]. Prosječna životna dob osoba koje ulaze u vjerojatni i sigurni migracijski kontingent iznosi 41 godinu, što znači da bi oni u slučaju povratka mogli dati značajan doprinos razvoju Hrvatske kroz sljedećih 20-25 godina, koliko će još biti radno aktivni.

Kao što smo istaknuli, svaka odluka o migraciji, pa tako i o povratku hrvatskih iseljenika kombinacija je niza različitih socio-ekonomskih, tehnoloških i psiho-socijalnih faktora, tzv. faktora potiska i privlačenja. Za potrebe ovog istraživanja analizirana su dva socio-ekonomska i dva psiho-socijalna potisna faktora:

Rezultati provedene logističke regresijske analize u kojoj je kriterijsku varijablu činila pripadnost stvarnom migracijskom kontingentu (1=pripada, 0=ne pripada)  sugeriraju kako je niže procijenjena socio-ekonomska pokretljivost (porast životnog standarda u inozemstvu u odnosu na životni standard u Hrvatskoj) povezana s većom vjerojatnošću povratka. Drugim riječima, veća je vjerojatnost da će se vratiti oni u čijem je slučaju manja razlika između ostvarenog životnog standarda u inozemstvu i onog kojeg su imali u Hrvatskoj prije iseljavanja. S druge strane, “zadovoljstvo” ostvarenim životnim standardom u odnosu na prosječni životni standard zemlje useljavanja ne predstavlja statistički značajan potisni faktor.

Time rezultati istraživanja potvrđuju tzv. “statusni paradoks migracija” prema kojemu iseljenici svoja socio-ekonomska postignuća primarno vrednuju u usporedbi sa zemljom iz koje su iselili, u ovom slučaju s Hrvatskom. Postignuće u odnosu na situaciju u zemlji u kojoj trenutno obitavaju nije jednako relevantno. Podaci iz tablice pokazuju i da je manja emotivna bliskost sa zemljom useljavanja (negativni predznak) također statistički značajan prediktor povratka, kao što je to i emotivna bliskost s Hrvatskom. Pri tom je emotivna bliskost s Hrvatskom snažniji prediktor pripadnosti stvarnom migracijskom kontingentu.

Nekoliko je zaključaka koji se mogu pretpostaviti temeljem predočenih podataka. Rezultati posredno afirmiraju našu tezu da socio-ekonomski razvitak igra ključnu ulogu u zadržavanju postojećeg stanovništva i privlačenju povratka ranije iseljenih građana i njihovih potomaka. Rezultati upućuju na to da iseljenici koji su manje zadovoljni osobnim socio-ekonomskim napretkom u zemlji useljavanja, ukoliko se kao točka komparacije uzme trenutni životni standard većine ljudi u Hrvatskoj (statusni paradoks migracija), intenzivnije razmišljaju o povratku[7]. Izgleda da je u slučaju tipičnog hrvatskog iseljenika percepcija prosječnog životnog standarda u domovini važan orijentir za eventualni povratak. To znači da daljnji gospodarski rast u Hrvatskoj može djelovati kao faktor privlačenja. Naposljetku, uz socio-ekonomske, emotivni čimbenici tj. emotivna vezanost uz domovinu također ima utjecaj na donošenje odluke o mogućem povratku.

Umjesto zaključka: obrazovanje je ključno na dugi rok?

Rezultati ovog istraživanja, a pri tom smo svjesni svih spoznajnih ograničenja koja generiraju neprobabilistički uzorci, pružaju podlogu za pretpostavku da je u dogledno vrijeme moguće očekivati povećani intenzitet povratka hrvatskih iseljenika iz zemalja EU u domovinu. Međutim, stvarni značaj tog intenziteta i trajanje su upitni. Rezultati istraživanja, kao i iskustva drugih država članica EU, upućuju na potrebu dubljeg zagledavanja u faktore potiska i privlačenja, osobito u njihovu održivost u dugom roku u kojem se može ostvariti brojčano značajniji povratak, ali i doseljavanje građana europskih zemalja na sličnom ili većem stupnju razvitka od Hrvatske.

Hrvatska se trenutačno nalazi u početnoj fazi prijelaza iz zemlje neto emigracije u zemlju neto imigracije. Tome pogoduje nekoliko godina bržeg gospodarskog rasta od prosječnog rasta u EU, koji se događa na razini razvoja koja nije više daleko od 80% europskog prosjeka realnog dohotka po stanovniku. Dodatan razlog je doseljavanje iz ratom pogođene Ukrajine. Ono ne mora biti trajan izvor značajnog doseljavanja iako objašnjava zašto se pozitivan migracijski saldo u Hrvatskoj pojavio i prije dostizanja praga od 80% 2022. i 2023. Na isti način djeluje i privlačnost Jadranske Hrvatske za život. Taj utjecaj je vjerojatno trajan, ali brojčano nije bitan kao doseljavanje iz Ukrajine.

Važan je zaključak da se relativno rana pojava pozitivnog migracijskog salda u Hrvatskoj može objasniti kratkoročnim, a ne fundamentalnim faktorima. Nema nikakvoga jamstva da će Hrvatska u duljem vremenskom razdoblju biti jako privlačna za povratak i doseljavanje iz europskih zemalja. Pored djelovanja ukrajinskog migracijskog faktora, koji je možda prolazan, u kratkom roku djeluju i gospodarski problemi u zemljama u koje Hrvati tradicionalno iseljavaju, osobito u Njemačkoj. Ti problemi u sprezi s brzim rastom u Hrvatskoj jačaju povratničke motive. Time je naglo promijenjen odnos faktora potiska (tamo) i privlačenja (u Hrvatskoj), u korist Hrvatske. A kako je hrvatski gospodarski rast naročito izražen u tradicionalnim radno-intenzivnim djelatnostima (građevinarstvo, turizam i ugostiteljstvo, trgovina), privlačenje je u prosjeku snažnije upravo za ranije iseljene koji osjećaju snažan potisak; istraživanje je, naime, pokazalo da su među njima brojniji iseljenici sa završenom srednjom školom. Takav će odnos privlačenja i potiska trajati sve dok traje opisani odnos brzina rasta tradicionalnih sektora spram zemalja ranijeg masovnog iseljavanja Hrvata u korist Hrvatske.

Međutim, izgleda da bolje obrazovani iseljenici, oni sa završenim stručnim i sveučilišnim studijem, osjećaju manji potisak u zemljama u koje su iselili. Kako upravo bolje obrazovani imaju snažan učinak na razvoj (jer je s njihovim povratkom-doseljavanjem povezan relativno snažniji učinak transfera znanja i kapitala i veća učestalost pokretanja poduzetničkih poduhvata), i dalje je otvoreno pitanje kako vratiti veći broj bolje obrazovanih iseljenika i potaknuti doseljavanje bolje obrazovanih građana drugih država članica EU. Statusni paradoks migracija znači da poticaj zavisi o percepciji vlastitog životnog položaja (zarade i ostaloga) u inozemstvu spram hipotetičkog položaja u slučaju povratka. Percipirana razlika položaja sada je privremeno smanjena u jedinostavnijim zanimanjima, no možemo pretpostaviti da je i dalje velika u složenijim ekspertnim zanimanjima. Inženjeri, mendažeri i liječnici vjerojatno i dalje percipiraju veliki jaz iz jednostavnog razloga što u Hrvatskoj postoji komparativno mali broj takvih radnih mjesta zbog jednostavnije gospodarske strukture s nižom produktivnošću rada u usporedbi s Njemačkom, Austrijom, Švicarskom ili Irskom (bez obzira na tamošnje trenutačne ekonomske poteškoće). Tek s poslovnim investicijama koje će stvoriti veći broj bolje plaćenih radnih mjesta za visokoobrazovane može doći do smanjenja jaza i osjetnijeg poticaja za povratak i doseljavanje bolje obrazovanih iseljenika, ali i građana drugih razvijenih europskih država.

Pored poslovnih investicija (domaćih i stranih) koje su neophodne za otvaranje visokoproduktivnih i bolje plaćenih radnih mjesta, konkurentnost nacionalnog (javnog i privatnog) obrazovnog sektora ima višestruku važnost za ulazak u trajnije razdoblje pozitivnog migracijskog salda. Kao prvo, bolje i internacionalno konkurentno obrazovanje (kroz uvođenje brojnih programa na engleskom jeziku, dovođenje inozemnih predavača i opći rast međunarodnih rejtinga obrazovnih institucija) potiče gospodarski rast u dugom roku, što u slučaju Hrvatske povećava šansu za konvergenciju od 80 do 90% prosječnog dohotka EU u narednih 10-15 godina. To može povratno djelovati kao faktor privlačenja doseljenika. Drugo, bolje i internacionalno konkurentno obrazovanje privlači inozemne studente iz perspektivnih (npr. Indija) i razvijenih zemalja, od kojih će jedan dio ostati ovdje i doprinositi razvoju Hrvatske. Treće, isključivo kvalitetnije i međunarodno konkurentno obrazovanje, a ne apeli na domoljublje,  potaknut će  hrvatske iseljenike koji su i emotivno vezani uz domovinu da djeci sugeriraju upis na studije u Hrvatskoj. A i sama djeca koja su emotivno vezana uz Hrvatsku vjerojatnije će odabrati studij u Hrvatskoj ako ga ocjenjuju dobrim i perspektivnim u europskom okviru. To može biti važan korak u trajnom povratku.

Glavna je poruka da migracije više ne treba promatrati kao agregatni fenomen. Hrvatska je prestala gubiti stanovništvo zbog migracija. Prešli smo iz faze neto emigracije u fazu neto imigracije, kao što se moglo i predvidjeti na temelju ideje o pragu od oko 80%. Međutim, migracijski saldo može osjetno kolebati oko tog praga razvoja. Trajni prijelaz u fazu neto doseljavanja zahtijeva dostizanje još višeg stupnja razvoja, za što je ključno kvalitetno i međunarodno konkurentno obrazovanje. Ono je važan faktor privlačenja koji djeluje izravno kroz privlačenje međunarodno mobilnih studenata, uključujući i djecu iseljenika, ali i neizravno, kroz općenito pozitivan učinak na socio-ekonomski razvoj.