‘Nisam ja oženio deset milijuna Srba, nego Patkicu... Kroz barikade sam je otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd‘

Za Predraga Freda Matića mnogi će reći da je bio osebujna osoba, vrlo britak na jeziku i beskompromisan u vrijednostima koje je zastupao i u koje je vjerovao. Stoga možda ne čudi da je ovaj nekadašnji učitelj u osnovnoj školi u Vukovaru od 1990. godine miran život u provinciji zamijenio burnim životom i na privatnom i na profesionalnom planu, a početak te životne promjene bio je trenutak kada je uzeo pušku u ruke i pridužio se braniteljima Vukovara na Trpinjskoj cesti.

Predrag Fred Matić u razgovoru za Novi list početkom lipnja 2019. godine otkrio je neke manje poznate i osobne detalje iz svoje burne biografije.

Matić je otkrio u razgovoru da krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, dok je radio kao mladi učitelj u Vukovaru, nije mogao zamisliti da će doživjeti, ali i preživjeti sve što mu se dogodilo tijekom posljednjih 30 godina.

- Tada sam radio na zamjenama u školi, i volio sam to. Ali, moj prijatelj dobio je kiosk ‘Tibo’, ‘3. maj’, i stavio ga sto metara od moje zgrade. ‘Što ćemo s tim?’, kaže. ‘Pa’, kažem ja, ‘ajd da otvorimo butik’. Ionako sam stalno iz Italije donosio robu. Taj je kiosk stajao do tri, četiri dana prije pada Vukovara. A onda, priča mi prijatelj Deba, gledao s balkona, u jednom trenutku, samo ode butik u zrak: od milijun granata, jedna je pala direktno na kiosk, sav se razletio, ost’o k’o zub kutnjak, rekao je Matić za Novi list.

Kako je uzeo pušku

On je s 24 godine u Osijeku završio Pedagoški fakultet. Trideset minuta trebalo bi mu da iz Vukovara stigne u "Grad na Dravi".

- Iz radničke sam obitelji: otac je radio u Borovu, majka medicinska sestra. Detalj o roditeljima: kada su im u progonstvu u Požegi nudili srpski stan ili kuću, odbili su. Nisu htjeli u tuđe. Uselili su tek u prenamijenjeni prostor Zavoda za zapošljavanje. S dva kofera šezdesetih su došli u Vukovar, da bi iz njega 1991. godine, opet s dva kofera - hajde, ovaj put i s polovnim ‘fićom’ - morali otići, rekao je Matić i dodao da su se 1999. godine među prvima i vratili. - Majčin otac poginuo je u partizanima, nekoliko mjeseci nakon rata, u rujnu ili listopadu 1945. godine, ganjali su zaostale četnike. Majka je imala tri godine, oca se ni ne sjeća.

Matić se prisjetio i trenutka kada je odlučio u ruke uzeti pušku.

- Često mi desničari prigovaraju: ‘Kasno si se, Fred, uključio’. Pušku sam uzeo 3. rujna 1991. godine, pa vi prosudite. Ali reći ću vam: humanist sam, to je moje životno opredjeljenje. Na početku sam mislio ovako: ako vi i ja sad iznesemo balvane na cestu, posao je policije da to riješi, a ne da to rješavaju neka druga dva civila. Kad se vojska jasno stavila na stranu srpskih pobunjenika, tad sam shvatio da je trenutak da se priključim, premda sam se u Ured za obranu prijavio dva i pol mjeseca prije nego sam uzeo pušku. Tada nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji su znali da će biti rat - jer ja nisam - i koji su prodavali kalašnjikove: ‘Šta, ja da kupim svoju smrt, a da ti na tome zarađuješ?’ Meni je to bilo i ostalo nepojmljivo, rekao je

Matić rijetko priča o svojoj obitelji i supruzi Svetlani.

Stara ljubav rasplamsala se nakon rata

- Svetlana je 1990. ujesen upisala studij u Beogradu. Tada smo još samo hodali. Osobno sam je iz Vukovara - bilo je to već poslije pokolja u Borovu selu - kroz hrvatske barikade u Bogdanovcima otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd. U sljedećih pet godina, do 1998. godine, čuli smo se samo jednom: 1994. sam je iz Trsta nazvao ‘na kovanice’, ono, ‘Kako si?‘, ‘Dobro‘, ‘Kako si ti?‘, ‘Dobro‘, i to je to, rekao je.

- Nakon reintegracije, željni Vukovara, išli smo, ekipa. Negdje nakon Slavonskog Broda, meni ‘lampica’, kažem ja, ‘Ajmo nazvat’ Beograd, da vidimo što radi Patkica.’ Nadimak joj je ‘Patkica’, jer se preziva Patković. Nisam se usudio nazvati ja, nagovorio sam brata. Buraz nazove, ali javi se kolegica s posla, i kaže: ‘Ali Svetlana je danas kod mame u Vukovaru.’ E sad ja preuzimam telefon, nazovem Vukovar, dobijem je i kažem: ‘Bi li se htjela vidjeti sa mnom?’ Kaže ona: ‘Pa naravno, ali ti si jako, jako daleko.’ Na to sam reko’: ‘Za sat vremena, na starom mjestu ‘di smo se nalazili.’ Kad smo se sreli, kao da se nikad nismo ni razišli: kao da je od 1991. do 1998. prošao jedan dan. Otad su se telefonski računi više od pola godine mjerili u tisućama kuna, a onda, u proljeće 1999. godine, došla je ovamo, i zajedno smo do danas: sin nam je 17 i pol godina. Sretan sam. Znam joj reći: ‘Bog čovjeku ispuni jednu veliku želju.’ Kad danas želim dobiti na lotu, Bog mi kaže: ‘Ne budi proklet, već si dobio.’

Matić kaže da ne dijeli ljude prema nacijama kojima pripadaju.

- Glupo mi je to i ponavljati. Kad se ženiš, ne ženiš naciju. Nisam ja oženio deset milijuna Srba, nego Patkicu, osobu koju volim. Nacija s tim nema apsolutno nikakve veze. Dobrih i loših ima u svim nacijama. Tužno je da to moramo uvijek iznova ponavljati.