Svi ljudi imaju neke strahove... Čak i oni koji se kunu u sve živo i neživo, glumeći neustrašive, imaju određene strahove.
Imam ih i ja. No, za razliku od mnogih, ja o njima otvoreno progovaram. U šali znam reći da ta hrabrost (ili ludost) progovoriti javno o onome što se često stavlja pod tepih i potiho šapće da drugi ne čuju, proizlazi iz imena lavice. Čega se to bojim?
Bojim se budućnosti. Užasno se bojim budućnosti. Što su moji bolovi u tijelu jači, to je i strah sve veći. Posebno sada u vrijeme pandemijskih okolnosti i nakon što sam lani izgubila mamu. Ostala sam sama s tatom, umirovljenikom s nekoliko ozbiljnih bolesti.
Tko će se brinuti za mene?
Nemam ni brata ni sestru, a rodbina koju imam, iskreno, svjesna sam da na njih ne mogu računati. Ponekad mogu računati...