StoryEditor
Hrvatskajučer, danas, malo sutra

Zaboravljamo na ljude bez kojih bismo svi pocrkali, s koronom ili bez nje... Naši pravi heroji su blagajnice i pekari

Piše Ivica Ivanišević
3. travnja 2020. - 13:16
Nikolina Vuković Stipaničev/HANZA MEDIA

Hvala dragim ljudima koji nas u ovim teškim vremenima uspijevaju nasmijati. Recimo, Luki Modriću. On je nekidan na svom Instagram profilu uz prigodnu fotografiju bubnuo i sljedeći slogan: "Pati sad i živi ostatak života kao šampion!“ Čovjek koji se nedavno uselio u novu vilu vrijednu 12 milijuna eura, koja se prostire na 2700 četvornih metara, ima devet spavaćih soba, masažni salon, dvoranu za vježbanje, bazen, kino s osamnaest sjedala, vinski podrum, garažu u koju stane deset automobila i okućnicu od cirka osam tisuća kvadrata, htio nam je, pretpostavljam, poručiti da stisnemo zube dok nevolja ne prođe, jer će nas to iskustvo dodatno ojačati.

Izgleda da naš najveći nogometni fantazist sve svoje rezerve imaginacije troši na smišljanje bravuroznih akcija i asistencija, pa mu ne preostane ništa kad treba zamisliti kako živi običan svijet. Ako je njemu paćenje boravak na posjedu koji je velik kao prosječna općina u Hrvatskoj, što bi tek rekao da se sa suprugom i djecom mora stiskati u stanu od pedeset, šezdeset kvadrata, s tuš kadom umjesto bazena i jeftinim televizorom umjesto kina, kao njegovi navijači? Zar mu zbilja ne ide u glavu jednostavna činjenica da rečenica „Dabogda se patio kao Luka Modrić!“ nipošto ne može biti shvaćena kao kletva, nego kao izraz najljepših želja koje čuvamo za posebno drage osobe?

Kakav rat!?

Nemojte me sada napadati da sam se okomio na čovjeka koji je dokazani humanitarac velikoga srca, jer ovdje se nisam ni bavio srcem, nego pameću. Osim toga, nije naš fantazist jedini koji ima nemalih teškoća s razumijevanjem društvene stvarnosti. Zapravo cijeli svijet vrhunskoga sporta u kojemu se vrte opsceno visoke svote boluje od istoga sindroma. Nema dana da nas neki nogometaš svjetskoga glasa ne obraduje porukom snimljenom u svome tinelu čija je površina jedva nešto manja od Spaladium Arene, u kojoj poziva svoje fanove da zadrže vedar duh baš kao i on, unatoč činjenici što je osuđen na boravak u samo nekoliko tisuća četvornih metara.

Ne zabavljaju nas, međutim, samo nogometne zvijezde. I ljudi iz svijeta visoke i nešto niže politike daju svoj nezanemariv obol, o kolegama iz medija da i ne govorim. Dok epidemiolozi trube o nuždi održavanja socijalne distance, oni pak inzistiraju na zajedništvu, slozi, zbijanju redova; malo im fali da se zauzmu za bratstvo i jedinstvo. A moramo se, vele, uhvatiti za isti štap zato što smo u ratu, baš kao u danima ponosa i strave 1991. Gdje god se okreneš, sustižu te izjave kako se ova zemlja opet prinuđena braniti u nametnutom sukobu protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja.

Opet smo i goloruki, samo što nam sada ne fale puške i topovi, nego zaštitna oprema i respiratori. Ne vidim nijednog ozbiljnog razloga zbog kojega bi se zdravstvena kriza mogla uspoređivati s oružanim sukobom, no čak i kad bismo se pristali suglasiti s tvrdnjom da je na djelu nekakav rat, onda se sigurno ne bi radilo o reprizi Domovinskog. Jer, ovo što nas zadnjih tjedana pogađa nije samo naš problem, nego globalni.

Mućnimo glavom

Tko inzistira na stavu da smo u ratu, taj bi trebao prihvatiti bjelodanu činjenicu kako taj rat može biti samo Treći svjetski. I kako nam više od lupanja u nacionalna prsa treba suradnja i solidarnost s drugim narodima, odnosno državama. Jer, niti će Hrvati izmisliti cjepivo protiv korone, niti banku koja će davati kredite kolabiranom gospodarstvu.

Ali znate kako poručuje stara poslovica: „Dok topovi grme, muze šute“. Prevedeno na naše prilike, to bi glasilo otprilike ovako: "Dok su virusi zaposleni, mozgovi se odmaraju“. Samo tako može se objasniti činjenica da je ljudima lakše ponavljati naštrebane floskule nego mućnuti vlastitom glavom. Sad je, recimo, o doktorima i medicinskim sestrama, čak i o vojnicima i policajcima, popularno govoriti kao o herojima.

Do prije mjesec-dva naš je takozvani mali čovjek grijan pravedničkim gnjevom govorio kako nam je cijeli zdravstveni sustav čista jeza, a pola doktora korumpirano. Već danas bi ih beatificirao, što ne znači da ih prekosutra opet ne bi povješao.

Pritom se zaboravljaju jedini neupitni heroji ove krize: ljudi koji se svakoga dana za nikakve pare izlažu mogućnosti zaraze, zaštićeni samo maskama skrojenima u kućnoj radinosti. Ako itko zaslužuje naklon zbog samoprijegora i odvažnosti, to su pekari, blagajnice u samoposluživanjima, mesari, prodavači i dostavljači namirnica. Bez njih bismo svi pocrkali, s koronom ili bez

Bez njih bi stao i zdravstveni i sigurnosni sustav, svi junaci koje ovih dana slavimo morali bi potpisati predaju da im tisuće potplaćenih ljudi, zaštićenih samo platnenim dronjkom, koji ne uživaju u privilegiju javne vidljivosti, nisu napunili smočnice i ne dopunjavaju ih svakoga dana. •

#JUČER, DANAS, MALO SUTRA#IVICA IVANIŠEVIĆ#KORONAVIRUS

Izdvojeno

06. lipanj 2020 17:03